Aktivisti se bave temama koje prosječan čovjek nastoji izbjeći. To su teme koje se često isključuju iz medijskog sadržaja i svakodnevnih razgovora, teme o kojima se ne želi razgovarati – upravo to je svrha aktivizma.
Aktivisti misaono borave u područjima neugodnosti, njihovi umovi neizbježno teže problemima, koji ih u nekoj mjeri i privlače. S vremenom, takav način razmišljanja postaje dio njihova svijeta – život se pretvara u polje stalnih nepravdi, udaljenih ili bliskih, te nerješivih problema koji neprestano izbijaju. Ovaj život može se usporediti s životom alkoholičara, za kojeg je trezveno postojanje također neizdrživo i koji gledaju na život kao na zadatak koji treba ispuniti, s mogućnošću uspjeha ili neuspjeha.
Kunbabony, malo mjesto u središnjoj Mađarskoj gdje se odvija Ulexov program o kojem pišem, čini se kao idealno za aktiviste koji su došli do ove faze. Na mnogo načina odražava način na koji alkoholičari traže pomoć – ljudi sjede u krugu, izgovaraju svoja imena i navode svoje probleme. Krug služi kao potpora, a prostor u kojem se proces odvija više nalikuje sanatoriju (hier ist der Zauberberg) nego školi, jer je cilj zacijeljivanje, opuštanje i odmaranje, a ne učenje. Ovaj prostor možemo opisati pojmom heterotopija (Michel Foucault) – kao prostor (topos) koji je po svojim karakteristikama drugačiji (hetero) od ostalih prostora na koje smo navikli.
On funkcionira kao neka vrsta anti-svijeta u kojem želje i potrebe gosta (u ovom slučaju aktivista) nalaze svoj izraz, odnosno u kojem su koncepti iz "stvarnog" svijeta obrnuti. Na primjer, dok je svijet globaliziran i usmjeren na promet velikih gradova, Kunbabony je malo mjesto s oko 300 stanovnika koje je teško pronaći na karti (doslovno usred ničega). U njemu se jedu uglavnom tradicionalna mađarska jela s lokalnim sastojcima. Dok tehnologija sve dublje prodire u privatne prostore u širem svijetu, u Kunbabonyju se potiče "digitalni minimalizam" (iako se on samo djelomično poštuje).
Najveća suprotnost može se vidjeti u pojmu održivosti, koji je visoko cijenjen među aktivistima ovdje. Svijet nazivamo modernim, termin koji je opasno višeznačan, no može se opisati kao pojava koja štuje promjenu, transformaciju i stalno unapređivanje, dok održivost upućuje na predmodernu ideju cikličnosti i stabilnosti. Kratak razgovor s aktivistom ovdje pokazat će nostalgiju prema ideji prošlosti kao nježnog i stabilnog prostora, koji je navodno uništio agresivni i dinamični modernitet. Činjenica da prošlost često nije bila ni nježna ni stabilna, nego krvavija i okrutnija od sadašnjosti, nije važna za razvoj ove ideje. Važno je da postoji fikcionalna slika prošlosti koju klimatski aktivisti mogu uzeti kao model za budućnost. Iz svega ovoga postaje očito da klimatski aktivizam može biti grana anti-modernosti, odnosno otpor protiv modernosti.
Kunbabony je mjesto gdje anti-modernost dobiva oblik – pretpostavljene mane modernog doba su uklonjene, a zamišljene vrline prošlosti su obnovljene i unaprijeđene. Naravno, problem je što osobine ovakvih heterotopija često teže pretjeranosti. Na primjer, neugodnost svijeta može stvoriti heterotopiju ugode koja u svojoj ekstremnoj varijanti postaje neka vrsta kulta osjetljivosti. Sukob može stvoriti heterotopiju jedinstva koja, ako se pretjera, dovodi do želje za ukidanjem proturječnosti i zdrave polemike. Kunbabony ne ide do tih ekstrema, no to su inherentne opasnosti umjetnih prostora.
Posljednji problem je što heterotopije uvijek teže proširenju (svaki svećenik želi da svijet postane velika crkva) – nastoje proširiti svoja pravila izvan svojih granica i mijenjati svijet prema svojoj slici. Gosti Kunbabonyja vjerojatno žele primijeniti naučene prakse kod kuće i pretvoriti svijet u veliki Kunbabony. No, u tome leži zabluda – heterotopija može postojati samo kao kutak, ograničen prostor s jasno definiranim granicama. Svijet ne može postati heterotopija jer je za njezino postojanje potrebna različitost (hetero) između različitih prostora. Heterotopija može služiti za ispunjenje želja koje nisu zadovoljene u "stvarnom" svijetu i može pokazati što tom svijetu nedostaje, ali ga nikada ne može potpuno popuniti ili zamijeniti.
Aktivistima su potrebna ovakva mjesta jer su prekrasna, no ne smiju očekivati da će svijet postati odraz njihovih ideala. U protivnom, svijet će uvijek ostati nedostatan, a aktivist će se u njemu iscrpiti, umoriti i naposljetku od njega pobjeći.
