Priroda i društvo - kako stvoriti i razvijati odnos s okolinom u kojoj živimo?

Kada bi me netko neočekivano pitao da u pet sekundi nabrojim tri TV serije ili tri birca, znao bih ih nabrojati odmah. Kada bi me netko pak pitao za tri šume, tri planinska vrha ili tri biljke s kojima se surećem na putu do posla, zadatak bi postao iz nekog razloga ponešto težak za tih kratkih pet sekundi. Ta ideja da cijelu mrežu živih bića zanemarujem u svojoj svakodnevnici, vidljiv između ostalog i u ovom banalnom primjeru igranja društvenih igara petkom navečer, predstavlja suštinu individualnog i društvenog problema s kojima se Ecodharma u suradnji sa Zelenom akcijom odlučila suočiti u svojem djelovanju kada je organizirala i izvela radionicu “Roots of resilience: the power of nature connection” u kojoj sam imao neprocjenjivu priliku sudjelovati zajedno s još petnaestak ljudi iz različitih država Europe.

Cilj radionice nije bio da se sudioništvu predstavi teoretsko znanje koje bi zabavilo um u tih desetak dana, već se kretalo od osvještavanja raznih elementa našeg individualnog odnosa s prirodom, razumijevanja da priroda i društvo čini jedno te isto do konačnog cilja individualnog usmjeravanja prema održivoj budućnosti koja se temelji na aktivnom promišljanju o vlastitoj okolini te brizi i djelovanju o svojim kolegama, bližnjima i u konačnici svim živim bićima.

Temeljne ideje koje smo pritom usvajali bile su bazirane na alatima koncepta “nature connection”, a koje su usmjerene na što više provođenja svojeg vremena tako da se maksimalna pozornost usmjeruje na elemente i procese u prirodi s minimalnim utiskivanjem vlastitih želja i potreba odnosno vlastitog ja. Način usvajanja tih ideja je bio kroz stvaranja konkretnih iskustava pa su tako ključne metode bile metode „sit spot“ (kutak u prirodi)  te „aimless wandering“ (besciljnog lutanja). Svaki dan bi od strane uvijek nasmijanog voditelja Ruperta Marquesa bili pozvani da prvih sat vremena provedemo u prirodi prepuštajući se njenom bogatstvu pritom obraćajući pozornost na to kako se odnosimo prema okolini te što sve primjećujemo.

„Sit spot“ podrazumijeva pronalazak mjesta u prirodi, gdje god ono bilo te provođenje svog vremena promatrajući na koja sve živa bića možemo naići, kako ih osjetimo (možemo li ih vidjeti, čuti, dodirnuti), osjećamo li nešto prema njima i slično. Kroz ovu metodu sam doživio prvi trenutak spoznaje koliko sam odvojen od zemlje po kojoj hodam, koliko ne poznajem osnovne teksture koje se nalaze oko mene te općenito koliko ne pridajem pažnju istome. Druga metoda je bila „aimless wandering“ kojoj je cilj ostavljanje uma koji razmišlja i slijeđenje niti intuicije ili instinkta. Putem iste je zanimljivo otkriti kako osjećaji, misli i drugi odgovori pronađu svoj put da se otkriju u različitim oblicima koji se mogu pronaći u prirodi. Naravno, ove metode ne podrazumijevaju beskrajnu avanturu ili zabavljenost - štoviše uvelike dovode do jednog osjećaja sporine i možebitne dosade koja se nerijetko zna preobraziti u zadivljenost  malenim stvarima kojima prije nismo davali važnost.

Osvještavanje odvojenosti/povezanosti s prirodom je bilo dio radionice, ali glavni fokus je bio u tome da razumijemo na koje načine možemo tu povezanost s prirodom učiniti dio vlastitog života, kako možemo iz nje učiti te kako ojačati korijene svojeg dobrog djelovanja i omogućiti sebi i svojoj zajednici da se održivo razvijamo, opiremo prijetnjama i opasnostima s kojima se suočavamo te osvijestimo što nam je zapravo potrebno da naše grane ne puknu.

Kompleksnost onoga što smo osvještavali i lagano zagrebavali po površini predstavljala je puno lakši izazov zbog samih voditelja radionice -  troje stručnih facilitatora i facilitatorica: Rupert Marques, Kara Moses i Denise Drake (DiDi) koji_e su uspješno davali_e prostora za samo-osvještavanje, osigurali_e mogućnost izražavanja svih zapažanja (čime se tim zapažnjima davala specifična važnost kroz koncept “pričam ti priču”), a u isto vrijeme su uspješno usmjeravali_e našu pozornost prema razumijevanju evolucijske prošlosti i vizulaiziranju budućnosti u kojoj mi sami bivamo “roots of resiliance” odnosno istovremeno uporišta i temelji otpornosti te izvor energije i dobrih djelovanja. Iskustvo koje sam kroz ovu radionicu proživio, od kojeg je samo jedan dijelić ovdje podijeljen, je nešto što znam da ima dugoročne posljedice na smjer mog života i daljnjeg djelovanja. Mogućnost da se apsolutno prepustim prirodi u zabačenom kraju predivnih Pirineja s ljudima koji raspolažu znanjem, iskustvom i zaboravljenim pričama te vještinama iz davnina dala mi je posve novu perspektivu na koncept “održivog” i mogućeg.

Danas, par mjeseci nakon radionice, i dalje nisam siguran mogu li imenovati tri šume u pet sekundi, ali mogu podijeliti zadivljenost visokim šašom u močvarnoj Grmoščici za koju sam otkrio da se nalazi u kvartu, golubima koji se ovisno o dobu jutra nalaze na krovu, u parku ili nekom trećem mjestu koje pokušavam otkriti gdje se nalazi te par drugih doživljaja o kojima se ne priča jer “to nije bitno”. Ono što je ova radionica postigla jest osobna spoznaja da “to je bitno” i to danas, više nego ikad. Ako želimo očuvati ovaj svijet u kojem imamo privilegiju živjeti, moramo razumjeti od čega se sastoji, kako živi te jednostavno produbljivati naše odnose s biljem i hranom, pticama i stablima, ljudima i društvom odnosno s prirodom koje smo mi sami dio te čiji su dio i naše obitelji, prijatelji, kolege.

Ecodharmu i ljude koju je čine svakako preporučam bilo kome koga interesira stručno vođenje kroz osvještavanje o različitim dijelovima i elementima prirode. Ako želite saznati malo više o konceptu “nature based practice” i drugim povezanim idejama, slobodno posjetite njihovu stranicu OVDJE.

Autor: Luka Kos, član Aktivističke grupe Zelene akcije

** Ovaj je blog nastao u sklopu jednogodišnjeg projekta na temu „Creating comunites of cohesion in Croatia” financiranim iz KA 1 Erasmus + programa.