12. Okolišni filmski festival: koja su sve “oružja” militarizma?

08.04.2025.

Ususret 12. Okolišnom filmskom festivalu (OFF), pročitajte članak koji otkriva više o temi festivala i razlozima zašto smo se odlučili usredotočiti baš na ovu temu.

Zelena akcija ove godine slavi 35. godišnjicu svog djelovanja, a programom ovogodišnjeg OFF-a podsjećamo se da smo potekli iz antiratnog pokreta čija nam je ostavština krucijalna i dan danas. Prepoznajemo da borbe za društvenu i klimatsku pravdu idu ruku pod ruku s borbom protiv militarizacije, vojne industrije i ratova koji ubijaju i ljude i planet.

Ovim izdanjem želimo prokazati kako kapitalistički sustav svoje nasilno lice pokazuje kroz militarizam. Program 12. OFF-a tematizira različite alate kojima se militarizam služi kako bi određeni moćnici, vlastodršci i korporacije zadržali kontrolu nad ljudima i prirodnim resursima, dok pune vlastite džepove. Stoga i naziv - “sva oružja militarizma” - u koja spadaju: vojne okupacije, militarizacija granica i policije, fašizam, nacionalizam, imperijalizam, neokolonijalizam, fosilna goriva i minerali (pa i oni za tehnologije obnovljive energije), umjetna inteligencija i drugi.

Militarizam se definira kao jačanje vojne moći države ili kao jačanje vojnog nasilja. To je uvjerenje da zemlja treba održavati snažnu vojnu sposobnost i biti spremna koristiti je agresivno za obranu ili promicanje nacionalnih interesa. Prepoznaje se kroz prevlast ili dominaciju vojnih institucija nad civilnim. Također, kao ideologija, doktrina i sustav vrijednosti Ili kao politički sustav koji se temelji na oružanom nasilju.

Pojam militarizma nastao je 1860-ih u Francuskoj; njime su republikanci i socijalisti obilježavali bonapartističku vlast i presudnu ulogu vojske u njoj. Povijesno se militarizam javlja mnogo prije u svim onim razdobljima kada imamo snažnu dominaciju vojske kao institucije. U novijoj povijesti se militarizam javlja kroz različite oblike totalitarnih sustava (fašizma, nacionalsocijalizma, boljševizma u različitim zemljama). U svim navedenim diktaturama militarizam je imao važnu ideološko-kulturnu ulogu. Nalazimo i novije varijante militarizma u zemljama tzv. demokratskog svijeta jačanjem vojno-industrijskog kompleksa.

Vojno-industrijski kompleks je izraz koji opisuje odnos između vojske neke države i obrambene industrije, koja je opskrbljuje, s interesom da utječe na javnu politiku. Drugim riječima, to je mreža pojedinaca i institucija uključenih u proizvodnju oružja i vojne tehnologije. Vojno-industrijski kompleks u jednoj zemlji obično pokušava pridobiti političku potporu za nastavak ili povećanje vojne potrošnje od strane nacionalne vlade. Podsjetimo se kako je američki predsjednik Eisenhowera 1961. održao poznati govor u kojem je upozorio zemlju i svijet na opasnosti od "vojno-industrijskog kompleksa". Danas je ta opasnost utjelovljena upravo u njegovoj zemlji: SAD-u. 2024. godine su Sjedinjene Države potrošile više na obranu, nego sljedećih 9 zemalja na ljestvici zajedno (Kina, Rusija, Njemačka, Indija, Saudijska Arabija, UK, Ukrajina, Francuska, Japan - a tu su još Izrael, Italija, Australija, S. Koreja i Poljska). SAD je potrošio gotovo 1 bilijun dolara na proračun za obranu, što je jednako 3,4% BDP-a. Usporedno, članice NATO-a u Europi i Kanadi potrošile su u prosjeku 2% svog BDP-a na obranu, što je minimum na koji su se članice obvezale godišnje.

OKUPACIJE I RATOVI

Vojna ili ratna okupacija je okupacija i kontrola dijela ili cijelog teritorija jedne zemlje od strane oružanih snaga druge zemlje. Kao jedna od najduljih je svakako izraelska vojna okupacija Palestine gdje ljudi žive u rasnoj segregaciji odnosno aparthejdu. Ovakav sustav održavaju na životu vojno-industrijski kompleksi zemalja poput SAD-a, Njemačke, UK-a, koje Izraelu prodaju oružje. Potrošnja SAD-a na izraelske vojne operacije (najveća na svijetu) i povezane američke operacije u regiji ukupno iznosi najmanje 22,76 milijardi dolara i raste. Ta brojka uključuje 17,9 milijardi dolara koje je američka vlada odobrila kao “sigurnosnu pomoć” za izraelske vojne operacije u Gazi i drugdje od 7. listopada 2023. – znatno više, nego bilo koje druge godine otkako je SAD počeo odobravati vojnu pomoć Izraelu 1959. Ipak, to je samo djelomični iznos američke financijske potpore pružene tijekom ovog genocida. Njemačka je pak Izraelu 2023. isporučila opremu i oružje u vrijednosti od 326,5 milijuna eura.

POLICIJA

Važno je još naglasiti noviju pojavu, a to je militarizacija policije, što označava uporaba vojne opreme i taktika od strane službenika za navodno provođenje zakona. To uključuje upotrebu oklopnih transportera, jurišnih pušaka, automatskih pušaka, bljeskavih granata, snajperskih pušaka i SWAT timova. Primjerice u SAD-u, od Ronalda Reagana do Billa Clintona i dalje, američki su predsjednici sve otvorenije društvene probleme prebacivali u nadležnost “snaga reda i mira”. Zadaća policije više nije (samo) borba protiv kriminala, već upravljanje neredima uzrokovanim društvenim nejednakostima. Ovdje je rasna diskriminacija očita, a istraživanje također ukazuje na jaku korelaciju između siromaštva i vjerojatnosti da će netko završiti u zatvoru ili biti ubijen u susretu s policijom. Kao u SAD-u, i u Europi se militarizacija policije očituje u represiji nad građanskim aktivizmom i nenasilnim prosvjedima, u sustavnom rasnom profiliranju, na granicama nad izbjeglicama i migrantima itd.

GRANICE

Na granicama vidimo sve veću militarizaciju i sekuritizaciju. Upravo je Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu, poznatija kao Frontex (agencija Europske unije odgovorna za zaštitu vanjskih granica Europske unije, sa sjedištem u Varšavi u Poljskoj, djeluje već 20 godina) ključni akter u militarizaciji vanjskih granica EU-a. Ovaj proces raspoređivanja (para)vojnog osoblja i/ili opreme za sigurnost granica godinama je forsirao utjecajni industrijski lobi, a uzeo je maha posebno nakon tzv. "izbjegličke krize" 2015. godine. Širenje Frontexa – s vlastitim stalnim proračunom za kupnju/najam opreme, mogućnošću operacija u zemljama koje nisu članice EU i dalekosežnim ovlastima za prisiljavanje država članica EU da ojačaju sigurnost granica – u posljednjih nekoliko godina također je nešto što je industrija propagirala puno prije 2015. Frontex ima sve bliskije veze s tvrtkama za proizvodnju oružja i zaštitarskim tvrtkama, uz vlastiti proračun od oko 2 milijarde eura za kupnju/najam opreme za razdoblje 2021.-2027. Iste tvrtke također su utjecajne u oblikovanju migracijskih i graničnih politika EU-a, pozicioniraju se kao stručnjaci i toplo ih prihvaćaju institucije EU-a, primjerice, pozivom da sudjeluju u službenim savjetodavnim tijelima. Na taj je način vojna i sigurnosna industrija uspjela progurati narativ u kojem je migracija uokvirena kao sigurnosni problem, s kojim se treba boriti proizvodima i uslugama koje ova industrija nudi.

S obzirom na njegovu autonomiju, Frontexu je dodijeljen samostalni proračun čiji prihodi uglavnom dolaze iz doprinosa EU-a. Godine 2024. godišnji proračun za Frontex porastao je na 922 milijuna eura! Ta je godina ujedno i najsmrtonosnija na granicama EU-a otkad postoje bilježenja (izvor: Seawatch). Frontex je pomogao izgraditi “zidove” oko Europske unije, gradeći ono što se naziva "Tvrđava Europa", kroz pomorske, površinske i kopnene operacije koje kriminaliziraju ljude koji moraju prisilno napustiti svoje domove, bilo zbog rata ili ekonomske nejednakosti. U tom kontekstu se migracijskim tokovima pristupa kao prijetnji, dakle istim instrumentima kao i graničnim zločinima. A u tom kontekstu je važan i jezik jer se sve više koristi militaristički jezik, poput "borbe" (eng. combat) protiv neregularnih migracija. No, unatoč dokumentiranim i snimljenim kršenjima prava (uklj. tzv. push back-ove), usprkos suradnji s propalim ili autoritarnim režimima, usprkos neumoljivim naporima civilnog društva da rasvijetli njihove kažnjive radnje i zlouporabe, Frontex je i dalje tu i njegove aktivnosti i budžet su se masovno proširili.

Ovdje su naravno ključne i nacionalne granične policije posebno onih država koje čine vanjske granice EU-a pa imaju ulogu “obrane” granica od izbjeglica i migranata. To čine na vrlo nasilne i nelegalne načine (push-back odnosno kolektivno protjerivanje), iako normalizirane, također dokumentirane od 2016. naovamo, no više-manje, bez posljedica i kažnjavanja. Jedna od takvih policija je i ona hrvatska (MUP). 2023. godine je Hrvatska imala čak 6.700 graničnih policajaca, praktički više, nego sve zemlje jugoistočne Europe zajedno. Frontex naravno podržava zemlje članice EU-a i zemlje pridružene Schengenu u “upravljanju” vanjskim granicama EU-a. Još jedna zanimljivost: U razdoblju od 2020. do 2022. u šest država članica bilo je više od 400 policajaca na 100.000 stanovnika, najviše u EU. Top 3 su bili: Cipar (550), Grčka (526) i Hrvatska (519).

RESURSI: FOSILNA GORIVA I MINERALI

Po pitanju okoliša i resursa, nezaobilazno je spomenuti fosilna goriva koja su nerijetko (bila) direktan ili indirektan razlog za poticanje i uzrokovanje sukoba i ratova, a sve zbog kapitalističkih težnji određenih država. Danas vidimo i sve više sukoba zbog rijetkih minerala poput kobalta i litija koji se koriste npr. za baterije. Za početak, treba osvijestiti činjenicu da je rat sam po sebi jedan od najunosnijih poslova na svijetu. Prihodi 100 najvećih svjetskih tvrtki za proizvodnju oružja i vojnih usluga iznosili su ukupno 632 milijarde dolara u 2023., što je povećanje od 4,2 posto u odnosu na prethodnu godinu, prema podacima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI). Trenutno su Sjedinjene Države najveći svjetski proizvođač i izvoznik oružja, a slijede Rusija, Francuska, Njemačka, Kina i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Osim što je profitabilna, vojna industrija odnosno vojno-industrijski kompleks, zajedno s vojnim operacijama i ratovima, uvelike pridonosi pogoršanju krize klimatskih promjena (kroz emisije stakleničkih plinova) i bioraznolikosti.

Ratovi i fosilna goriva su apsolutno združeni. Osim što se ratovi vode za takve resurse, fosilna goriva se koriste i za samo ratovanje. Tako prodaju fosilnih goriva (i oružja) Izraelu od strane Zapada, a koja se koriste za napade na Pojas Gaze i okupiranu Zapadnu obalu, možemo protumačiti kao sudioništvo u genocidu. Inače, u kojoj god državi postoje veliki plinski projekti, postoji i njihova veza s poticanjem ratova. Tako npr. u Mozambiku, iz kojeg i Hrvatska i EU također trenutno uvoze plin, lokalna plinska industrija sustavno raspiruje građanski rat, zbog kojeg se već raselilo milijun ljudi. Ili u Kongu, gdje su u središtu krvavog sukoba i minerali poput kobalta. U momentu dok se odmiče od ruskog plina, EU ulaže značajna sredstva u izgradnju, odnosno proširenje plinskih terminala kako bi diverzificirala svoju opskrbu, a sve to predstavlja veliki korak unazad u borbi protiv klimatskih promjena. Usto, klimatske promjene katastrofalno pogoršavaju i spomenuti ratovi. Prema istraživačima sa Sveučilišta Queen Mary u Londonu, otprilike 54,5 milijuna tona CO2 ispušteno je od listopada 2023. do studenog 2024. u izraelskim napadima na Gazu, što je otprilike jednako godišnjem ugljičnom otisku 16 elektrana na ugljen. To uključuje izravne emisije iz vojne opreme, kao i emisije povezane s “tradicionalnim” građevinskim materijalima potrebnima za obnovu devastiranih urbanih područja u Gazi - ako se to ikada dogodi.

Emisije stakleničkih plinova povezane sa sukobima nisu obuhvaćene Pariškim sporazumom, što mnogi vide kao rupu u zakonu koja ratnoj mašineriji omogućuje izbjegavanje odgovornosti za ekološke posljedice vojnih odluka. Osim ljudskog stradanja i humanitarnih kriza - daleko najbitnije u ovome - ratna razaranja direktno utječu na klimu i okoliš i njegovu sposobnost za obnovu.

_________________________________

Saznajte više