Zaključci tribine o Medvednici

Prijava zbog sječe na području parka prirode bilo je uvijek, no u zadnje vrijeme je njihova učestalost postala doista zabrinjavajuća. Neposredan povod za organizaciju ove tribine bila je kampanja sječe na lokalitetima oko planinarskog doma Runolist, Šumarevog groba i jezera Tigrovo od prije kojih mjesec dana, a na što su Zelenu akciju upozorili članovi Planinarskog saveza Zagreba. Tom prilikom je, između ostalog, oštećena pristupna gradska prometnica prema domu Runolist, zatrpani su odvodni kanali i teško oštećeni prirodni potoci po kojima su izvlačena porušena stabla...

Tribini je prisustvovalo nešto više od 40 građana. Govornici na tribini bili su Marijan Ocvirek, glavni čuvar prirode u Parku prirode Medvednica; Damir Gobec, stručni tajnik Planinarskog saveza Zagreba; i Eugen Vuković, voditelj Info centra Zelene akcije; tribinu je moderirao Bernard Ivčić, predsjednik Zelene akcije. Iz Zelene akcije smo uputili poziv i g. Nenadu Strizrepu iz Ministarstva zaštite okoliša, Uprave za zaštitu prirode. Na žalost, iz ministarstva smo dobili odgovor da nitko nije u mogućnosti sudjelovati. Tribini je (u publici) prisustvovala i gđa. Snježana Malić-Limari, upraviteljica Parka prirode Medvednica; kao i predstavnici Hrvatskih Šuma (Uprava šuma Podružnica Zagreb).

U raspravi su se nametnuli slijedeći zaključci:

• Kao prvo, trebalo bi pojačati ovlasti Parka prirode i njegovih čuvara. Od predstavnika Parka prirode smo tako mogli čuti da čuvari nemaju ovlasti zaustaviti sječu čak ni kada sumnjaju da se sječe mimo pravila. Sa zahtjevom za povećanje ovlasti složili su se i na tribini prisutni predstavnici parka prirode.
• Više je sudionika tribine naglasilo (a to su često isticali i građani koji su različite slučajeve sječe prijavljivali Zelenom telefonu Zelene akcije) kako su se problemi sa sječom na Medvednici intenzivirali otkako su poslove sječe u većoj mjeri počeli preuzimati privatni podizvođači koje, umjesto svojih vlastitih radnika, angažiraju Hrvatske šume. Dojam je da su privatni podizvođači manje stručni i pažljivi te da nakon njih ostaju znatno veće štete na okolnim stablima, planinarskim putevima, potocima, i svoj okolnoj prirodi. Bilo bi dobro razmisliti o tome da sječu u naročito osjetljivim područjima kao što su parkovi prirode ubuduće obavljaju samo zaposlenici Hrvatskih šuma, a u svakom slučaju bi trebalo pojačati kontrolu vanjskih izvođača na radovima sječe i vuče te sankcionirati izvođače koji se ne drže pravila.
• Jedno od važnih pitanja koje je na tribini ostalo neodgovoreno jest tko je odgovoran za sanaciju štete na okolnoj prirodi i planinarskim putevima koja nastaje kao rezultat sječe. Predstavnici Planinarskog saveza Zagreba su na tribini prikazali fotografije doista zabrinjavajućih oštećenja planinarskih puteva i potoka uzrokovanih nedavnim sječama. Prisutne predstavnike Hrvatskih šuma direktno smo upitali namjeravaju li štetu otkloniti i u kojem roku. Nažalost, odgovor na ovo pitanje je izostao. Mišljenje je Zelene akcije i Planinarskog saveza Zagreba da su štetu svakako dužni nadoknaditi oni u čijoj je nadležnosti izvođenje sječe, dakle Hrvatske šume. U slučaju da se to ne poštuje trebale bi biti propisane primjerene kazne.
• Iako su i predstavnici Hrvatskih šuma i Parka prirode tvrdili kako lokacije sječa koje su bile neposredan povod organizaciji tribine nisu problematične (predstavnici parka prirode su, doduše, dopustili mogućnost da su počinjene određene greške u načinu izvođenja same sječe) Zelena akcija i Planinarski savez Zagreba se s time ne slažu. Mišljenja smo, naime, da se u području Parka prirode lokacije za sječu ne mogu određivati samo prema gospodarskim kriterijima, pa čak niti samo prema kriterijima zaštite prirode, već je potrebno u obzir uzeti i sociokulturne kriterije, tj. značenje koje pojedini vrijedni krajolici i prirodne karakteristike imaju za posjetitelje parka. Jedna od najvećih vrijednosti Parka prirode za građane Zagreba, ali i drugih okolnih mjesta, leži upravo u tome što predstavlja prostor za odmor, rekreaciju i uživanje u očuvanoj prirodi i lijepim krajolicima. U tom smislu, trebalo bi u budućnosti paziti da se sječom ne narušava krajolik uz planinarske puteve, planinarske domove, popularna izletišta, te drugi vrijedni krajolici. Stabla na pojedinim lokacijama, na primjer, mogu imati vrlo veliku vrijednost kao element krajobraza i zasluživati da budu sačuvana, unatoč tome što ih se samo iz perspektive šumarske struke može smatrati prestarima i neperspektivnima. Smatramo da bi ove aspekte trebalo uzeti u obzir već prilikom revizije važećih šumskogospodarskih osnova. Kako bi se bolje identificirali takva osjetljiva područja bilo bi svakako poželjno prilikom planiranja budućih gospodarskih osnova konzultirati planinare, udruge za zaštitu okoliša, itd.
• Na kraju godine trebalo bi izvjestiti javnost o planiranim zahvatima u slijedećoj godini, kako bi zainteresirani dionici (planinarska društva, udruge, građani...) mogli na vrijeme iznijeti svoje mišljenje i komentare.
• Obveza uspostave šumskog reda bi se trebala obaviti u kraćem periodu nego što je sada predviđeno propisima (6 mjeseci).