Spaljivanje otpada je nepotrebno! Unatoč obmanama Ministarstva!

Proteklih tjedana MZOIP intenzivno i konstantno kroz medije obmanjuje javnost tvrdnjama da je bez spaljivanja otpada nemoguće uspostaviti kvalitetan sustav gospodarenja otpadom u RH. Takav nerazuman stav MZOIP temelji se  na zastarjelim dokumentima (Plan gospodarenja otpadom RH i Strategija gospodarenja otpadom RH) iz 2005. i 2007. godine koji su neusklađeni sa novim Zakonom te s EU direktivom o otpadu i odlagalištima. Ovi zastarjeli dokumenti krivo su procjenili količine otpada koje danas građani u Hrvatskoj proizvode te propisuju puno niže ciljeve za odvajanje i recikliranje otpada od onih koji su danas na snazi. Primjerice, navedena Strategija propisuje tek 18% odvojeno prikupljenog otpada 2020. godine, dok novi Zakon i EU direktiva o otpadu propisuju minimalno 50% odvojeno prikupljenog otpada 2020. godine.

Ovako nisko postavljenim ciljevima za odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada, MZOIP ne samo da je u sukobu s propisima koje sam predlaže već godinama umjetno pokušava stvoriti potrebu za spaljivanjem otpada, koje je najmanje prihvatljiv korak u lancu gospodarenja otpadom. Pri tome zanemaruje činjenicu da uspostavom održivog sustava gospodarenja otpadom, Hrvatskoj spaljivanje ne bi bilo potrebno. Novi Plan gospodarenja otpadom  kojeg  RH treba donijeti ove godine mora uspostaviti kvalitetan i održiv sustav temeljen na maksimalnoj reciklaži, a ne na najavljenom spaljivanju. Spaljivanje bi uzrokovalo ovisnost o potrebama proizvodnje golemih količina miješanog otpada kako bi se punila megalomanska postrojenja za proizvodnju goriva za spaljivanje u cemenatrama ili termoelektranama, što bi posljedično dovelo do nemogućnosti ispunjavanja strogo zadanih ciljeva recikliranja i tereta za građane koji bi morali plaćati skupe kaznene penale Europskoj Uniji.

Hijerarhija gospodarenja otpadom, koju nalažu direktive Europske Unije, jasno propisuje da se rješenja za zbrinjavanje otpada moraju temeljiti na povećanoj prevenciji nastajanja, ponovnoj uporabi, recikliranju i kompostiranju otpada te da se količine ostatnog otpada moraju svesti na minimalnu moguću mjeru, iskoristiti u svrhu reciklaže i obraditi ekološki najprihvatljivijom metodom. Kombinacijom tih koraka količine otpada se mogu smanjiti i  preko 95% u odnosu na ukupnu količinu. U slučaju spaljivanja, nastale bi velike količine novog otpada tj. šljake za odlaganje i opasnog otpada za skup izvoz. Uz to, sustav koji isključuje spaljivanje može se uspostaviti u puno kraćem roku, znatno je jeftiniji te se lako može sufinancirati iz fondova EU. Za izgradnju postrojenja za spaljivanje ili proizvodnju goriva za spaljivanje to nije slučaj, budući da prioritet u dobivanju sredstava iz europskih fondova imaju prioritetni oblici gospodarenja otpadom.

Trošku spaljivanja treba pridodati i oportunitetni trošak jer se spaljivanjem otpada uništavaju sirovine čije bi recikliranje donijelo dodatan prihod i mogućnost otvaranja novih radnih mjesta, i to u znatno većem broju od onih u sektoru spaljivanja koja Ministarstvo najavljuje. Također, valja napomenuti i činjenicu da se spaljivanjem dobiva znatno manji udio električne ili toplinske energije od one koja se štedi recikliranjem i koja se dobiva anaerobnom digestijom odvojenog organskog otpada, pri čemu nema posljedica po okoliš, dok se spaljivanjem emitiraju nedozvoljene količine opasnih spojeva (poput dioskina, furana i žive) te stakleničkih plinova sa izrazito negativnim utjecajem na zdravlje ljudi i zagađenje okoliša.

U prilogu šaljemo dokument s argumentima protiv spaljivanja otpada, kao i dokument s nizom održivih rješenja za sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj.

---

[1] Zelena akcija, Sunce, Institut za ruralni razvoj i ekologiju, Udruga Krizni Eko Stožer Marišćina, Zeleni Osijek, EKO-Udruga „Ravni kotari“,  Udruga Krizni Eko Kaštelanski stožer, Udruga Okoliš (Cerje Tužno),  Društvo Marjan, Udruga za zaštitu okoliša Resnik, Eko breza (Varaždin), Parkticipacija