Recikliranje plastike kao dio cjelokupnog rješenja

Već od malih nogu podučeni smo tome da je plastika materijal koji se može reciklirati što znači da samim (prekomjernim) korištenjem ne radimo ništa loše, dok god se o njemu pobrinemo bacanjem u odgovarajuću kantu za smeće. U  trenutku kada ga propisno odložimo, naša odgovornost trebala bi prestati i time bi se trebale baviti komunalne ustanove koje plaćamo javnim novcem, putem mjesečnih računa i poreza. Nakon toga, jer smo ga propisno zbrinuli, mislimo da neće završiti u okolišu i kasnije ubijati morske kornjače, gušiti ptice, postati hrana za ribe te se desetljećima razlagati na mikroplastiku uz mogućnost da nam završi na tanjuru. Je li to uistinu tako?

Što komunalne ustanove trenutno čine s plastičnim otpadom u Hrvatskoj? Svega 11% “uspješno” se reciklira, jedan dio se izvozi, dok ostatak, sporo se raspadajući, završava na već pretrpanim odlagalištima otpada za čije je rješavanje prvenstveno nužna politička volja. Kada govorimo o količini plastike koja se uspješno reciklira, moramo naglasiti kako se time ne dobiva ni jednak tip niti jednaka količina plastike koju smo odbacili. Svakim ponovnim recikliranjem dobiva se materijal sve lošijekvalitete dok u zadnjem ciklusu ne postane potpuno neupotrebljiv, ali i dalje ostane jednako štetan za ljude i okoliš. Upravo zbog toga, kada govorimo o plastici ne govorimo o recikliranju, već o tzv. decikliranju (downcyling), jer, za razliku od materijala poput stakla i aluminija, njezinim se recikliranjem nikada ne može dobiti plastika jednaka onoj koja je ušla u taj proces. Recikliranjem npr. plastične boce može se dobiti plastika za izradu tepiha, odjeće i plahta.

Dakle, ono što se događa s našom svakodnevno odbačenom plastikom jest da mali dio prikupljene plastike postane sirovina, tj. može se pravilno reciklirati (otprilike 50% od čega najviše plastičnih boca zbog povratne naknade od 0,50 HRK) i kasnije koristiti za proizvodnju novih proizvoda. Ostatak se šalje na odlagališta otpada gdje zbog sporog procesa razgradnje krči pretrpana odlagališta niz godina, pritom ispuštajući štetne stakleničke plinove koji doprinose negativnom utjecaju na klimatke promjene. Osim toga, određena količina plastičnog otpada koji se ne može reciklirati ponekad se koristi za energane, koje, osim slabe energetske učinkovitosti, spaljivanjem ispuštaju toksine i stakleničke plinove, negativno utječu na kvalitetu zraka te kasnije nastane problem sa zbrinjavanjem toksičnog pepela koji je produkt njezina spaljivanja.

Dakako da cilj ovog članka nikako nije da prestanemo odvajati otpad, dapače, odvajanjem našeg plastičnog otpada vladajućima pokazujemo volju za rješavanje onečišćenja plastikom i šaljemo poruku da je sustav taj koji se mora mijenjati  kako bismo kao društvo postali održivi. Cilj članka jest osvijestiti da odvojeno prikupljanje i recikliranje plastike nije jedino rješenje, već samo dio cjelokupnog rješenja za posvemašnju prisutnost velike količine zagađenja plastikom te da se kao pojedinci i pojedinke trebamo više usmjeriti na prva dva “R” u formuli za smanjenje otpada - “reduce, reuse, recycle”. To se odnosi na smanjenje količine plastike koju koristimo, posebice jednokratne plastike, kao i na ponovnu upotrebu koja utječe na smanjenje otpada. Odvajanje otpada i recikliranje treba doći na kraju naše brige o otpadu, kao nužna odgovornost prema korištenju plastike.

Autorica: Ana-Marija Mileusnić, asistentica na Programu gospodarenja otpadom Zelene akcije