Čitajte nas: zašto ne spaljivanju otpada

U ČEMU JE “FRKA” SA ZAGREBAČKIM OTPADOM? 

Zagrebački Centar za gospodarenje otpadom (CGO), prema predloženoj studiji izvodljivosti, ne planira spalionicu u ovoj fazi. Ali, tehnologija mehaničko-biološke obrade koja se razmatra u studiji rezultirat će golemom količinom osušenog i usitnjenog otpada (uljepšano nazvano "gorivo iz otpada") koji će se morati spaljivati u cementarama, spalionicama, termoelektranama ili drugim industrijskim postrojenjima. Trošak spaljivanja sigurno će biti golem i iskustva drugih gradova, koji su se na takvom konceptu već opekli, ukazuju da je sljedeća faza izgradnja spalionice otpada. To se može izbjeći odabirom boljih rješenja u ovom trenu dok se razmatraju najbolje tehnologije, ako se to želi. Zagreb ima priliku dokazati kako je bolja politika gospodarenja otpadom, bez spaljivanja, moguća.

Mehaničko-biološka obrada miješanog otpada koja rezultira pripremom otpada za spaljivanje vrlo je problematična. Zelena akcija smatra da je spaljivanje otpada neprihvatljivo, a neprihvatljivo je i slanje otpada na spaljivanje iz jedne sredine u druge, bilo u Hrvatskoj ili inozemstvu. Zagrebački problem s otpadom ne smije se rješavati nauštrb zdravlja i sigurnosti stanovnika u drugim dijelovima Hrvatske ili u drugim zemljama s nižim ekološkim standardima. Prihvaćanjem takvog modela, Zagreb postaje suodgovoran za probleme lokalnih zajednica poput onih u Koromačnom, Lukavcu i Beočinu, gdje se nalaze cementare koje spaljuju "gorivo" iz otpada, uz velike zdravstvene i okolišne štete. Dakle, sada je prilika da se ne ponavljaju tuđe greške i odabere postrojenje koje miješani otpad ne priprema za spaljivanje, već maksimalno iskorištava resurse koji se u njemu nalaze, a minimum stabilizira za sigurno odlaganje.

ZAŠTO NE SPALIONICAMA?

Spalionice otpada lobisti uljepšano nazivaju "energane" hineći da to nije isto, a itekako jest jer je riječ o procesu spaljivanja otpada. Na nizu su se primjera diljem Europe i svijeta pokazale:

• izuzetno štetnim za okoliš i zdravlje 
• kao financijski najskuplji način obrade otpada
• i energetski neučinkovite, posebice kada se uzme u obzir čitav životni ciklus materijala koji se unište spaljivanjem umjesto da se iskoriste kao sirovina za nove proizvode.

Zagovornici spalionica navode kako moderne spalionice imaju visoke standarde zaštite okoliša jer mjerenja emisija pokazuju vrijednosti ispod zakonom propisanih pragova. Međutim, mjerenja iz kojih se citiraju podaci provode ili sami operatori spalionica ili najavljene(!) inspekcije. Dodatni je problem da se mjerenja provode za vrijeme „redovnog rada”, a ne uključuju mjerenje prilikom pokretanja i gašenja pogona i prilikom neregularnosti u tehnološkom procesu. Ove situacije mogu dovesti do značajnih povećanja nedopustivih emisija. Niz je nezavisnih mjerenja potvrdilo probleme s nedozvoljenim prekoračenjem štetnih emisija. 

Primjerice, fondacija ToxicoWatch odlučila je provesti terensko empirijsko istraživanje utjecaja na okoliš tri spalionice u Litvi, Španjolskoj i Češkoj, tijekom 2021. i 2022. godine. Metodologija je uključivala uzorkovanje i analizu širokog spektra biološkog materijala u blizini spalionica. Nalazi su pokazali značajno prekoračenje prisutnosti štetnih spojeva poput dioksina, policikličkih aromatskih ugljikovodika i polikloriranih bifenila (supstance zabranjene skoro 40 godina). Dodatno, provedena mjerenja i korištene metode pokazuju velike nedostatke u metodologijama istraživanja propisanim europskim zakonodavstvom jer one ne razmatraju ukupnu toksičnost tisuća drugih štetnih spojeva koji bi mogli biti prisutni, već samo četiri propisana spoja. 

Ovo je samo jedno od recentnijih istraživanja, dok ih je u posljednjem desetljeću provedeno niz i sva su pokazala određen stupanj nedopuštenog zagađenja u blizini spalionica, koja naravno zagovornici spaljivanja prešućuju. Posljedice štetnih emisija za zdravlje mogu biti značajne, od povećanja rizika za karcinome do poremećaja reproduktivnog sustava, kongenitalnih malformacija i kožnih ili respiratornih bolesti. O tome, uz brojne stručnjake, govori i Svjetska zdravstvena organizacija. 

UTJECAJ NA OKOLIŠ I KLIMU

Što se zagađenja okoliša tiče, i najgorljiviji zagovornici spaljivanja otpada ne osporavaju da spaljivanje otpada sa sobom nosi velike emisije ugljikova dioksida (CO2) koje je nemoguće izbjeći. Zbog toga su se brojne države, koje su izgradile puno spalionica, poput Danske, dovele u situaciju da ne mogu ispuniti međunarodno preuzete obveze po pitanju klimatskih promjena. Izuzetno je važno napomenuti da je sve veći negativni utjecaj spaljivanja otpada na klimu rezultirao odlukom Europske unije da spaljivanje otpada izbaci iz svoje taksonomije održivih aktivnosti. Stoga,  EU od 2021. godine više ne financira izgradnju novih spalionica, a 2022. godine donesena je i odluka da se emisije stakleničkih plinova nastale spaljivanjem otpada naplaćuju po tržišnim cijenama, zbog čega će spaljivanje znatno poskupiti. To je jasna poruka državama članicama da ne planiraju i grade nove spalionice te da postupno zatvaraju postojeće.

Na okoliš utječe i kruti ostatak koji čini čak i do 30 posto ukupne količine spaljenog otpada. To su velike količine toksičnog pepela i troske, otpad od pročišćavanja dimnih plinova i otpadnih voda, filterska prašina i filteri koji se moraju redovito mijenjati. Ti produkti su opasan otpad čije je zbrinjavanje prilično problematično i iznimno skupo, a najčešće se vrši odlaganjem u napuštene rudnike soli, što države poput Njemačke masno naplaćuju. Često se te činjenice ne uzimaju u obzir prilikom definiranja financijskih parametara i razmatranja tehnologija kojima cilj treba biti smanjiti količinu otpada, a ne generirati novi sa znatno toksičnijim svojstvima.

PITANJE RESURSA I ENERGIJE

Spaljivanjem otpada uništavaju se i brojni vrijedni resursi koji su se mogli spasiti i pretvoriti u sirovinu za novi proizvod, čime bi se smanjila potreba za eksploatacijom novih resursa. EU je posljednjih nekoliko godina brojnim dokumentima, poput strategije za očuvanje resursa, jasno poručila da se otpad mora maksimalno iskoristiti kao sirovina za industrijsku proizvodnju. No, pobornici spaljivanja to u potpunosti ignoriraju tvrdeći da se spaljuje isključivo nereciklabilni otpad, što nije točno. Nadalje, dobar dio nereciklabilnog otpada se također može iskoristiti kao granulat ili u građevinskoj industriji. Neodgovorna gradnja spalionica otpada brojne je zemlje dovela u nezavidan položaj jer imaju potrebu za proizvodnjom velikih količina otpada kako bi im spalionice bile rentabilne (tzv. lock-in efekt)  To koči njihov daljnji napredak u smislu ispunjenja ciljeva smanjenja nastanka otpada i povećanja recikliranja i ponovne uporabe, zbog čega Europskoj uniji plaćaju visoke kaznene penale.

Dobivanje energije jedan je od glavnih argumenata zagovornika i lobista za izgradnju spalionica. Pritom se prešućuje njihova niska energetska učinkovitost, kao i činjenica da je velika većina tih spalionica izgrađena prije više od 30 godina.  Novo EU zakonodavstvo potiče na izbjegavanje izgradnje novih postrojenja za spaljivanje, kao i na postupno zatvaranje postojećih. Već imamo bolja rješenja koja ne uništavaju resurse iz otpada, već ih iskorištavaju kao sirovine. Valja istaknuti da se brojni veliki gradovi diljem Europe posljednjih godina odlučuju na ambiciozne strategije maksimalnog smanjenja nastanka otpada i povećanja recikliranja, s jasnim ciljevima smanjenja slanja otpada na spaljivanje ili zatvaranja vlastitih spalionica. Dobar primjer je Barcelona i njena zero waste strategija recikliranja 90 posto otpada do 2035., kao i Leipzig , Munchen, Kiel, Treviso itd. Te bi primjere trebao slijediti Zagreb, a ne ponavljati greške gradova poput Sofije, Kopenhagena itd.

Starije spalionice poput Spittelau u Beču, koja se često od strane lobista ističe kao dobar primjer, imaju niz problema s prekoračenjem emisija štetnih plinova, ali i s požarima. Često se ističe i da se građani i građanke bune samo u Hrvatskoj, no prešućuje se činjenica da je i u Beču postojao velik otpor nezadovoljnih građana iako je interes biznisa bio prejak da se zaustavi izgradnja. 

SPALIONIČARSKI LOBI

Što se tiče novijih spalionica, one također imaju brojnih problema. Navest ćemo samo dva primjera, iako je vrlo jednostavno doznati i za druge. Primjerice, spalionica Chotíkov u okolici Pilsena u Češkoj reklamira se kao jedno od najmodernijih postrojenja i čak je otvorila posjetiteljski centar s turističkom ponudom obilaska. To je tipičan primjer tzv. greenwashinga i predstavljanja spaljivanja kao "zelenog" i održivog, dok je stvarnost drugačija. Naime, nezavisne analize provedene u okolici ove spalionice pokazale su visoke razine dioksina (vrlo toksični, kancerogeni spojevi), više od tri puta veće od graničnih vrijednosti EU-a za biološke testove i kemijske analize. Također, izmjereno je značajno povećanje dioksinima sličnih polikloriranih bifenila u kokošjim jajima u okolnim dvorištima, kao i visoke koncentracije drugih štetnih spojeva. To jasno pokazuje kako su i moderne spalionice štetne. Valja spomenuti i famoznu spalionicu u Kopenhagenu, koja je otvorila skijalište u nastojanju da se prikaže održivom, dok je zapravo i ona problematična. 

Niz je i drugih primjera problema sa spalionicama diljem EU, ali je naprosto lobi koji ih gura izuzetno snažan i raširen. Pokušava ih se prikazati kao održivo rješenje, dok je stvarnost puno drugačija, što srećom nezavisni stručnjaci, novinari i aktivisti uspješno razotkrivaju već godinama, a polako je počela shvaćati i EU jer ih odbija financirati. Najnoviji primjer je planirana spalionica u Sofiji koja se godinama pokušava izgraditi, unatoč otporu stručnjaka i građana, a kojoj su EU i Europska investicijska banka prošle godine odlučili uskratiti financiranje. Takav scenarij izgledan je i za Zagreb, ako se sada ne odabere bolje rješenje koje Zelena akcije predlaže.

KOJA SU RJEŠENJA?

Rješenje za miješani otpad treba se temeljiti na najboljim dostupnim tehnologijama koje se primjenjuju diljem EU, što spalionice nipošto nisu. 

Rješenja su postrojenja za sortiranje miješanog otpada visoke učinkovitosti koja izvlače više od 70 posto sirovina za reciklažu u nove proizvode. Ostalih 30 posto ili manje nereciklabilnog ostatka, ovisno o odabranoj tehnologiji, neutralizira se. Neutralizirani ostatak može se dijelom pretvoriti u granulat, sirovinu za novu industrijsku proizvodnju, dio se može iskoristiti u građevinskoj industriji, dio kao materijal za razne vrste sanacija, a manji dio koji se ne iskoristi moguće je sigurno odložiti na odlagalište biološki neaktivne mase (inertni otpad). “Zanimljiva” činjenica: Hrvatska uvozi granulat za industriju i skupo ga plaća.

Osim u praksi, znanstveno je dokazano da je miješani otpad najbolje maksimalno sortirati i iskoristiti, a krajnji minimum odložiti na manje odlagalište inertne mase (maksimalno 10 posto prema EU cilju do 2035.). To je rješenje znatno isplativije od izgradnje bilo koje vrste spalionice otpada. Također je okolišno najprihvatljivije jer se izbjegavaju štetne emisije, kao i problem toksičnih ostataka od spaljivanja koje istotreba negdje odložiti. Kao članica svjetske mreže za alternative spaljivanju GAIA (eng. Global Alliance for Incinerator Alternatives), Zelena akcija će se zalagati da se odaberu isključivo održiva rješenja za zbrinjavanje otpada, što ne uključuje spaljivanje.

Tehnološka rješenja koja se predlažu u studiji izvodljivosti, uz nama neprihvatljivu obradu miješanog otpada koja rezultira pripremom za spaljivanje, obuhvaćaju još: sortiranje odvojeno prikupljenog otpada i kompostiranje i/ili anaerobnu digestiju biootpada (kemijski proces razgradnje bez prisutnosti kisika), uz dobivanje bioplina za proizvodnju električne ili toplinske energije. Taj dio procesa nije problematičan jer Zagrebu hitno treba kvalitetna sortirnica i biokompostana, kako bi se smanjilo plaćanje privatnim poduzećima za zbrinjavanje tih vrsta otpada, a za što se dugi niz godina zalažemo. No, svaka lokacija na kojoj bi se gradilo postrojenje za spaljivanje ili suspaljivanje otpada izuzetno je problematična, posebice ako se nalazi u urbanoj zoni. 

Kada je riječ o postrojenjima poput kompostane, bioplinskog postrojenja ili sortirnice, ona se mogu nalaziti u urbanoj zoni. Tu je svakako potrebno  voditi računa o tome da je riječ isključivo o postrojenjima zatvorenog tipa, kao i o kapacitetima koji ne smiju uzrokovati prometni kolaps u bilo kojem dijelu grada. U svakom slučaju, bolje je decentralizirati postrojenja na više lokacija kako bi se smanjio pritisak na određeno područje. 

Nažalost, resorno ministarstvo uporno nameće centraliziran model gospodarenja otpadom i zakonskom regulativom obvezuje Grad Zagreb i druge županije na izgradnju megalomanskih centara za gospodarenje otpadom u koje bi se dovozio otpad iz više gradova i općina. 

Smatramo kako je uloga Zagreba da se, kao glavni grad, usprotivi neodrživoj nacionalnoj politici i da ne popusti pod pritiscima. Pristajanje na uvoz otpada iz drugih gradova, kao i na lošu tehnologiju, pod izlikom da je već implementirana u drugim hrvatskim županijama, značilo bi odustajanje od transformativne i progresivne zelene politike.