Što je to transformativna suradnja?

Piše: Dora Sivka iz Zelene akcije

Kako sam već bila tamo na treningu prije dvije godine, znala sam što me očekuje po pitanju ambijenta, prirode, kućnih pravila i izrazito visoke kvalitete treninga, no sadržajno nisam znala što očekivati od naslovne teme treninga “transformativna suradnja” (eng. transformative collaboration). Ustvari, znala sam da će mi ovo koristiti, kako god trening izgledao, jer se poslovno bavim upravo suradnjom. Preko Aktivističke grupe Zelene akcije, koju trenutno koordiniram, posao mi je surađivati s različitim pojedincima_kama, grupama, pokretima i mrežama. Suradnja je okosnica mog posla. A opet, nisam bila sigurna znam li teoretski odrediti što je bitno kako bi ona bila transformativna. Znala sam da to vjerojatno uključuje nekoliko aspekata: koliko je grupa uključiva, koliko je spremna za suradnju s drugim grupama, koliko vrednuje slobodu izražavanja, pazi na zajedničke dogovore, kako donosi odluke, potiče različite ljude da se različito izraze i doprinesu, da preuzmu odgovornost i riješe potencijalni konflikt na način koji osnažuje grupu. Bile su mi jasne silnice koje čine transformativnu grupu, ali iskustveno učenje kakvo su nam pripremili treneri, svakako je osvijetlio svaki od tih aspekata na potpuno jedinstven i mnogostruk način.

Imam osjećaj da sam, u samo šest dana, usvojila neizmjernu količinu znanja, gotovo bi ju nemoguće bilo kvantificirati. Učenje je definitivno pouspješio cijelokupni lifestyle Ulex centra, toliko drugačijeg od uobičajenog gradskog života. Jutra započinju opcionalnom meditacijom u 7:30, nakon čega se poštuje šutnja do 9 ujutro. Mnogima je ovo bilo začudno i trebalo im je neko vrijeme da se naviknu, ali doručkovati u dvorištu dok sunce izlazi, uz čaj i dekicu, u tišini svojih misli (ili bez njih) je svakako nešto što se nema priliku iskusiti često i pravo je osvježenje. Sva hrana je veganska i većinom lokalno proizvedena, a svaki je dan jedna grupa ljudi zadužena za čišćenje poslije jela. Trening traje, s prekidima od 10 do 20 sati, nakon čega se okupljamo oko stola i igramo društvene igre ili sviramo i pjevamo. Kako alkohol nije dopušten, uglavnom smo lijepo spavali i bili u mogućnosti dići se u 7:30 svaki dan. Život je tih šest dana iznimno ugodan i zanimljiv, iako se tijekom treninga, zbog introspektivnih metoda, otvaraju poneke unutarnje rane, mane i nesigurnosti. Stoga, iako je atmosfera predivna, putem se i “intenzivno moraš baviti sobom”, što je za neke (uključujući mene) bilo teško, ali kararzično iskustvo.

Trening je bio savršen balans iskustvenih vježbi, diskusije o temi (u različitim formama) te teoretskih predavanja. Rekla bih čak da je omjer bio oko 1/3 od svake. Uglavnom bismo počinjali vježbama na čijem bi praktičnom primjeru bili suočeni s jednom poteškoćom ili ljepotom surađivanja. Potom bismo analizirali što se u vježbi događalo, što se pokazalo kao trend, kakvim smo reakcijama svjedočili i kako smo se osjećali tijekom procesa. Zatim bismo u nekoj vrsti diskusije ili rasprave pokušali izvući generalne zaključke, koje bi potom trenerice oprimjerile teorijom. Takva vrsta učenja puno bolje sjeda od klasičnih predavanja s diskusijama jer se povezuje s vlastitim “prirodnim” ili naučenim reakcijama te je zaključke koje se rode iz takvog primjera nemoguće ignorirati ili brzo zaboraviti. Bavili smo se pitanjima moći, pitanjima društvenog i kontekstualnog položaja u grupi, prostora koji kao pojedinac zauzimamo, kako se priklanjamo mišljenjima, kako izražavamo svoje, kako dijelimo i primamo konstruktivne kritike, kako razumijevamo konflikt i tuđu poziciju. 

Ukratko, vrlo životne i svakodnevne pozicije i iskustva. Dobili smo puno alata kojima sve te interakcije i suradnje, bilo one poslovne, aktivističke ili životne, možemo transformirati u izrazito plodne i ugodne za sve uključene. Vratila sam se u svoju svakodnevicu potpuno produhovljena, nadajući se da ću što prije imati priliku na primjeru upotrijebiti naučeno.