Moje iskustvo s kreativnim alatima za društvene promjene

Ja sam samo još jedna sudionica projekta Creating communities of cohesion in Croatia koji se financira iz Erasmus + programa i koji Zelena akcija provodi s kolektivom Ecodharma/ Ulex iz Španjolske. Ovi se kolektivi bave izgradnjom pokreta za društvenu pravdu i okolišni integritet te jačanjem paneuropske solidarnosti i društvenih pokreta i otpora.

Čula sam mnoga iskustva sudionika i sudionica koji_e su otišli_e tamo prije mene, ali ništa me nije moglo pripremiti na moje iskustvo. Iako je moj boravak u Ulex centru u idiličnom gradiću Eroles trajao nepunih sedam dana, bogatstvo mjerenja vremena u samom vremenu je učinilo tih tjedan dana bezvremenskim. Dakako da je bilo trenutaka kad sam samo željela da dan prođe, ali isto tako i da dan nikad ne završi.

Dakle nas 12 sudionika i facilitatora je sedam dana zajedno učilo, usvajalo i stvaralo kreativne alate za društvene promjene na treningu koji se zove Creative tools for social change.

Što su uopće kreativni alati za društvenu promjenu? Ispoljava li se kreativnost samo kroz umjetnost? Jesam li kreativna samo ako znam lijepo crtati, kreativno pisati ili svirati neki instrument? Ili je kreativnost snaga koja nam pomaže da od nečeg što naučimo kroz teoriju osmislimo zanimljivu vježbu, malu predstavu ili smislimo program za neki trening koji će koristiti metode popularnog obrazovanja; koje su inkluzivne, osvješćujuću i zahtijevaju da proširimo svoju konfort zonu u zonu učenja koja ponekad može graničiti i sa zonom panike?

Naučila sam da je na sve ovo odgovor DA. Kreativnost se neće osloboditi u mojoj uskoj komfort zoni. Ona ne znači da moram znati slikati i svirati neki instrument ili glumiti onako kako smo navikli da to samo umjetnici mogu i znaju. Zato mi ne-glumci i ne-glumice volimo koristiti Kazalište potlačenih koje od svih nas zahtijeva da budemo glumci i glumice te da od pasivnih gledatelja i gledateljica postanemo aktivni sudionici i sudionice scene koja se dešava u kazališnoj predstavi ispred nas.

Također sam naučila koliko je bitno pravilno postavljati pitanja u bilo kojem procesu i kako su metode koje koristimo ponekad samo najobičniji alat koji se može koristiti u bilo kojem kontekstu, ali da ga mi svojim pitanjima i pravilnim upravljanjem pretvaramo u kreativan alat koji može doprinijeti ne samo shvaćanju, nego i postizanju neke društvene promjene.

Na kraju, sve društvene promjene počinju individualnim promjenama ili im individualne promjene bar pomažu da se afirmiraju. A individualne promjene počinju kroz učenje aktivnog slušanja, zatim aktivnog i pravilnog postavljanja pitanja te dopuštanja kolektivnom da shvati proces individualnog, bez da se individualno izgubi u samom procesu. Koristeći metaforu i metonimiju ili analogiju, slike, simbole, alegorije, personifikaciju.. pomažemo promijeniti narativ ili priču koju pričamo kako bi razumjeli ili promijenili svijet. U radu za društvenu pravdu, koja u sebi sadrži okolišnu i ekonomsku pravdu, priče koje pričamo, mogu i moraju biti snažan alat u oblikovanju javnog mišljenja i utjecaja na javne politike. Stoga, ako znamo kako promijeniti narativ/ priču, možemo stvoriti i kontekst za uspjeh onog čime se bavimo.

Još nešto sam naučila, a to je koliko muzika i ritam mogu doprinijeti učenju i koliko mogu obogatiti grupu. Kroz neformalne „jam“ sesije, gdje svatko uzima ili improvizira svoj instrument i gdje u jednom trenutku pažljivo slušajući i osluškujući jedni druge, mi se lagano uštimavamo i doprinosimo stvaranju nečeg posebnog, ritma koji postaje intrinzično naš zajednički izričaj.

Cijeli trening je bio odlično zamišljen i izveden ponajviše zaslugom naših trenera Georgea, Ruth i Eda, kao i svih nas sudionika i sudionica - Dore, Marielle, Tobiasa, Eda, Jordia, Laure, Kate i Germana – koji_e smo sudjelovali kao su-učitelji i su-facilitatori slijedeći principe popularnog obrazovanja P. Freirea (autora Pedagogije potlačenih). On odbacuje bankarski model učenja gdje učimo, a tim kasnije i vrijedimo, samo onoliko koliko je naša „posuda za učenje“ u mogućnosti primiti i ponoviti. Umjesto toga, zastupa model gdje učitelj vodi učenika_cu kroz kritičko promišljanje svijeta i stvari te je učenik_ca u jednom trenutku i učitelj_ica jer svi u sebi nosimo znanja i iskustva koji drugi nemaju, a iz kojih možemo međusobno učiti.

Meni osobno je na kraju najviše koristila metoda solo/silent day gdje smo 24h proveli u tišini tražeći odgovore na „velika“ pitanja i suočavali se sa svojim najvećim sumnjama i strahovima, iliti gledajući izazovima u lice. Za mene je taj dan poprimio oblik hodočašća, lutanja, mindufullnessa, brige za sebe u obliku „thank you for looking after yourself“, prevladavanja strahova, iscjeljenja i jednosti sa svijetom u i oko sebe. To je bio način da sumiram, osjetim, filtriram i obistinim sve ono što sam čula i što želim trajno nositi sa sobom.

Kako je Zelena akcija kroz Erasmus + osigurala nastavak suradnje sa Ecodharmom/Ulex centrom i sljedeće godine, veselim se novom treningu!

Autorica: Aleksandra Schindler Ljutak, voditeljica edukativnih projekata i ureda Zelene akcije