Kako postići učinkovit i održiv aktivizam

Piše: Marija Mileta iz Zelene akcije

Put me u studenom ponovno odveo u predivne španjolske planine gdje je smješten centar Ulex kojeg vodi Col·lectiu Eco-Actiu, neprofitna organizacija koja se bavi kreiranjem i održavanjem treninga za aktiviste_kinje i organizacije od 2008. godine. Trening, kojeg sam ovaj put pohađala, fokusirao se na ‘regenerativni’ pristup aktivizmu, a koji nadilazi samu održivost. Cilj je bio istražiti kako se možemo organizirati na načine koji zapravo obnavljaju ili revitaliziraju naše vlastite resurse - nas same - i resurse naših organizacija.

Nisam znala što očekivati od treninga, no iznenadila sam se koliko mi je bio potreban i koliko je nadišao sve ono što sam zamišljala. Bez pretjerivanja, ovaj se trening pokazao najboljim u mom dosadašnjem (ne tako siromašnom) iskustvu. Prvo što me se dojmilo na samom početku bilo je predstavljanje koncepta tzv. ohrabrujućeg prostora umjesto sigurnog prostora pošto ga je nemoguće postići za sve jednako. Polemika s poštovanjem, nenapadanje, prihvaćanje kompleksnosti, solidarnost, prihvaćanje vlastitih namjera i utjecaja te slušanje s razumijevanjem neki su od principa za postizanje ohrabrujućih prostora.

Uz zapanjujuću predanost i napor facilitatora, ali i samih sudionika_ca, koji_e su došli iz Norveške, Austrije, Njemačke, Češke, Mađarske, Rumunjske, uspjeli smo stvoriti ne samo jedan ohrabrujući prostor, već i prostor u kojem smo mogli biti ranjivi, i takoreći, emocionalno se osloboditi. Ovo sam htjela posebno naglasiti jer je to bila okosnica cijelog treninga, a po meni, to bi trebao biti temelj svake edukacije, svakog rada u grupi, timu, organizaciji.

U osam dana uspjeli smo proći puno tema; od preveniranja i nošenja s izgaranjem (burn-out), emocionalne otpornosti i aktivne solidarnosti do grupnih dinamika, odnosa moći i identiteta. Teško mi je odabrati najbolji dio treninga jer je sve bilo važno, no, vjerojatno su najkorisniji bili novi alati i metode, kolektivni i osobni, za učinkovitiji i održiviji aktivizam kao i prakse svjesnosti (tzv. mindfulness) te brige o sebi. Upravo je ovo ključno kako bi se izbjeglo izgaranje. Kroz sve teme prolazili smo pomoću vježbi i igara, dakle uz iskustveno učenje, što nam je pomoglo da sve bolje razumijemo i upijemo. Primjerice, jedan od prvih zadataka bilo je crtanje, doslovno, rijeke našeg dosadašnjeg života i aktivizma u čemu smo mogli biti vrlo kreativni.

Facilitatori su nam rekli da “smo kao spužve” po pitanju učenja, no ja bih rekla da se nas 14 tu našlo iz istih ili sličnih razloga, s istim ili sličnim životnim iskustvima, što nas je brzo povezalo i pomoglo nam da otvorimo sebe, da se otvorimo prema drugima kao i prema dobivanju novog znanja. Naravno, velika motivacija i podrška su nam bili i sami facilitatori koji imaju sjajne sposobnosti i vještine rada s grupama, ali i predivnu toplinu i empatičnost zbog čega smo se osjećali sigurno. Moram reći da su neke vježbe i sesije bile emotivno zahtjevne, jer su uključivale suočavanje s našim strahovima, traumama, neizvjesnom budućnošću, no puno su pomogle reflekcije u manjim grupama ili u dvoje, kako bismo mogli sve bolje “probaviti”. Iako je trening bio dug i na momente zahtjevan, nisam se na kraju osjećala nimalo umorno. Vjerojatno je u tome pomogla jutarnja meditacija i popodnevna joga, kao dio prakse svjesnosti, ali i dani kada smo prakticirali šutnju te bivanje sa sobom i drugima u tišini - jedna skroz drugačija razina komunikacije i grupnog povezivanja.

Za mene je ovo bio jedan vrlo osobni trening jer sam ga prvenstveno shvatila kao stepenicu u svom osobnom i aktivističkom rastu - ili bolje rečeno povratku sebi - iako naravno puno novih znanja mogu i želim prenijeti svojoj organizaciji. U nešto više od tjedan dana uspjeli smo stvoriti jednu vrlo povezanu zajednicu  - pomalo utopističku - koja je odisala sigurnošću, razumijevanjem i prihvaćanjem. Ovo iskustvo i ljude neću nikada zaboraviti. Hvala Ulexu i vjerujem da ću se vratiti.