Ovogodišnji Međunarodni dan bioraznolikosti i Dan zaštite prirode u Hrvatskoj obilježavamo u ozračju hitnosti odgovora na krizu gubitka biološke raznolikosti, ali i rastuće svijesti o njenoj povezanosti s drugim krizama, poput globalne pandemije izazvane širenjem virusa SARS-Cov-2.
Nastavak degradacije prirodnih staništa i s njom povezane sve češće i bliže interakcije čovjeka i divljih vrsta sigurno će pogodovati širenju novih zaraznih bolesti među ljudima, sa svim zdravstvenim i ekonomskim posljedicama koje to vuče za sobom.
U situaciji u kojoj biološke vrste gubimo i do nekoliko stotina puta brže u odnosu na prosjek tijekom zadnjih 10 milijuna godina, a unatoč svim do sada poduzetim mjerama brzina gubitka i dalje raste, čak i srednjestrujaške organizacije poput IPBES-a (međunarodna znanstvena platforma za bioraznolikost, pandan IPCC-ju na području klimatskih promjena) pozivaju na korjenite društveno-ekonomske promjene kao jedini način da se ovaj trend zaustavi i obrne.
To naravno neće biti nimalo lak zadatak, ne samo zbog njegove veličine i tehničke kompleksnosti, već i zbog moćnih interesa koji profitiraju od trenutnog sustava te su zainteresirani za održavanje statusa quo. Dobru ilustraciju za to pružaju dvije strategije, strategija „od polja do stola“ i strategija bioraznolikosti, koje je prije nekoliko dana objavila Europska komisija kao dio Europskog zelenog plana (Green Deal). Iako sadrže mnoge pozitivne odredbe te predstavljaju korak u pravom smjeru, industrijsko lobiranje uspjelo je razvodniti neke ključne dijelove ovih dokumenata te osigurati da oni ne odu onoliko daleko koliko nam znanost govori da je potrebno kako bi se zaustavio globalni kolaps ekosustava.
U kontekstu moderne industrijske poljoprivrede kao jednog od glavnih uzročnika gubitka bioraznolikosti, strategija postavlja cilj smanjenja upotrebe pesticida od 50% do 2030. (nasuprot cilju od 80% koliko su zahtijevali međunarodne okolišne organizacije i 300.000 građana_ki koji su potpisali njihovu peticiju). Dodatno, ne postavlja jasne ciljeve za smanjenje proizvodnje i konzumacije mesa i drugih životinjskih proizvoda, a kao rezultat lobiranja biotehnološke industrije, organizme dobivene novim metodama genetskog inženjeringa (poput editiranja gena) navodi kao jednu od opcija za povećanje održivosti proizvodnje hrane. Što se tiče strategije bioraznolikosti, ukoliko ne dođe do usklađivanja s drugim sektorskim strategijama i politikama (prvenstveno sa zajedničkom poljoprivrednom politikom EU - CAP), postoji opasnost da njene pozitivne odredbe ostanu samo popis lijepih želja.
Što se tiče Hrvatske, ona po bioraznolikosti spada među najbogatije zemlje Europe, no to je prvenstveno posljedica zakašnjele industrijalizacije u odnosu na razvijene zemlje zapada i deindustrijalizacije koja je uslijedila 90-ih godina 20. stoljeća, a ne visoke razine ekološke svijesti ili velike političke volje da se prirodu zaštiti. Mnogobrojni domaći primjeri, od planova za eksploataciju ugljikovodika na kopnu i moru, izgradnje LNG terminala na Krku, do izgrađenih i planiranih hidroelektrana u prirodno vrijednim područjima, jasno pokazuju da i kod nas u slučaju sukoba interesa između profita i zaštite prirode još uvijek u pravilu pobjeđuju ovi prvi. Sve to upućuje na jasan zaključak da znanstveni dokazi i dizanje svijesti sami po sebi neće biti dovoljni da bi se spriječio globalni ekološki kolaps koji je na vidiku, već kako će i ovdje biti presudan pritisak koji građani i građanke uspiju izvršiti na institucije. Jedino tako možemo osigurati da interesi prirode i društva prevagnu nad privatnim (ekonomskim) interesima.
Naše sadržaje možete prenositi u integralnoj ili prerađenoj verziji uz navođenje organizacije Zelena akcija - pod uvjetima licence Creative Commons Imenovanje 4.0 međunarodna.
Ovo dopuštenje se ne odnosi na stock fotografije i embedane sadržaje drugih stvaratelja.
Design & development: Slobodna domena Zadruga za otvoreni kod i dizajn