9. i 10. svibnja je u sklopu projekta "Utjecaj Hrvatskog pristupanja EU na zdravlje i okoliš" održano predavanje i okrugli stol o zaštiti i nadzoru zdravstvene ispravnosti pitke vode u Hrvatskoj te eventualnim promjenama do kojih bi na tom području moglo doći s pristupanjem Europskoj uniji. Predavanje i okrugli stol održani su u sklopu projekta "Utjecaj hrvatskog pristupanja EU na zdravlje i okoliš" kojeg financira Europska unija kroz program IPA INFO 2009.
Pitanja na koje smo na predavanju i okruglom stolu htjeli dobiti odgovor bila su slijedeca:
.
Predavanje naslovljeno Politike zaštite i nadzora pitke vode u Europskoj uniji održano je 9. svibnja 2011. godine u prostorijama Zelene akcije. Predavačica je Bila Andrea Rechenburg iz Instituta za higijenu i javno zdravlje Sveučilišta u Bonnu (Njemačka), koji je ujedno i suradni centar Svjetske zdravstvene organizacije za upravljanje vodama i komunikaciju rizika. U uvodnom dijelu svog izlaganja Gdja. Rechenburg se osvrnula na pitanja prava na pristup pitkoj vodi, tj. čime je regulirano i što točno podrazumjeva to pravo. Glavni dio predavanja ticao se EU legislative vezane uz zaštitu vode i zdravlje. Kao naročito važen istaknute su Okvirna direktiva o vodama (2000/60/EC), Direktiva o poplavama (2007/60/EC), Direktiva o tretmanu otpadnih voda iz gradova (91/272/EC), Direktiva o vodi za kupanje (2006/7/EC) i, napokon, Direktiva o vodi za piće (98/83/EC). Posebna je pažnja, dakako, posvećena Direktivi o vodi za piće. Direktiva o vodi za piće utvrđuje standarde kvalitete vode iz slavine i obvezuje zemlje članice na redovite kontrole za najučestalije uzroke zagađenja vode za piće (ukupno 48 parametara). Ukoliko je u nekim područjima iz opravdanih razloga nemoguće dostići direktivom postavljene kriterije, za pojedine onečiščivaće moguća su privremena izuzeća (derogacije) od odredbi direktive, ali samo pod uvjetom da to ne predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje i da primjenom razumnih mjera nije moguće postići bolje stanje. Gđa. rechenburg je predstavila i neka pravila dobre prakse u zaštiti i kontroli zdravstvene ispravnosti pitke vode, kao i njemačka iskustva na tom polju. Dan je i poseban osvrt na probleme malih vodoopskrbnih sustava. Predstavljeni su i neki dokumenti i protokoli nevezani uz politike Europske unije, poput UNECE protokola o vodi i zdravlju, a dan je i kratak pregled najcešće spominjanih prijedloga za reviziju Direktive o vodi za piće. Jedno od pitanja koja su predavačici postavljanja nakon prezentacije ticalo se stava Europske unije u pogledu privatizacije vodoopskrbnih sustava. Naglašeno je da Legislativa Europske unije nema stav po pitanju privatizacije i da je to ostavljeno na volju državama članicama. Praksa se po tom pitanju jako razlikuje s obzirom na pojedine države članice – u nekima je većina vodoopskrbnih sustava privatizirano, a u nekima su u potpuno javnom vlasništvu. Više pitanja je bilo posvećenju načinu na koji se u Njemačkoj (zemlji u kojoj izlagačica živi i radi) rješavaju pojedini konkretni slučajevi zagađenja vode. Javilo se i pitanje o utjecaju Okvirne direktive o vodama na kvalitetu vode za piće. Izlagačica je istaknula da se svakako može očekivati da će utjecaj primjene Okvirne direktive o vodama biti pozitivan jer ista inzistira na postizanju dobrog stanja voda u cijelom slivnom području, što je uvjet dobre kvalitete vode u vodocrpilištu, a u konačnici i vode koja dolazi iz naših slavina.
Video snimku predavanja možete pogledati ovdje. Prezentaciju izlagačice možete preuzeti ovdje.
.
Okrugli stol je održan 10. svibnja 2011. godine u prostorijama Zelene akcije, moderirala ga je Jagoda Munić, voditeljica programa zaštite prirode u Zelenoj akciji, a govornici su bili:
Željko Dadić iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), Odjela za kontrolu zdravstvene ispravnosti voda i vodoopskrbu, se u svojoj prezentaciji bavio ponajviše sustavom nadzora zdravstvene ispravnosti pitke vode u Hrvatskoj. Na početku je g. Dadić prisutne upoznao s prirodnim karakteristikama koje uvjetuju zalihe pitke vode u hrvatskoj: Hrvatsku možemo u smislu zaliha vode za piće podijeliti na sjeverni i južni dio, od čega je prvi aluvijalni, riječni, a drugi krški. Izneseni su i podaci o prevladavajućim tipovima vodoopskrbe: 80% stanovništva je priključeno na javnu vodoopskrbu (vodovod); 6% je priključeno na manje, lokalne vodoopskrbne sisteme, a 14 posto ovisi o individualnoj vodoopskrbi (zdenci, cisterne...). Javna vodoopskrba je za zdravlje najsigurniji oblik vodoopskrbe. Cilj javne vodoopskrbe je onemogućiti pojavu hidričnih oboljenja. U hrvatskoj je od 1992. godine zabilježena pojava 29 hidričnih epidemija, ali je u svima osim u dva slučaja uzrok bio u vodi iz izvora, zdenaca, cisterni, ili manjih lokalnih vodovoda. Naglašeno je da je usvajanjem Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (usvojen 2008. godine), hrvatsko zakonodavstvo s ovog područja u potpunosti usklađeno sa zakonodavstvom EU. Postoje dvije osnovne vrste nadzora zdravstvene ispravnosti vode za piće u provođenju kojih HZJZ ima određene nadležnosti: a) nadzor izvorišta, i b) nadzor vode za piće iz razvodne mreže (voda koja je prošla kroz vodovodni sustav). Nadzor izvorišta obavlja HZJZ u suradnji sa županijskim zavodima za javno zdravstvo (ŽZJZ), a po posebnom programu kojeg donosi Ministarstvo zdravstsva na prijedlog HZJZ. Nositelj nadzora vode za piće iz razvodne mreže je, ponovo, HZJZ, a izvršitelji su Županijski zavodi za javno zdravstvo. Planom za 2010. godinu predviđeno je bilo u sklopu nadzora izvorišta uzeti iz svih hrvatskih županija ukupno 1.300 uzoraka na kojima je trebalo provesti opsežne analize. Iz razvodne mreže trebalo je na razini cijele Hrvatske uzeti ukupno 30.000 uzoraka. Treba naglasiti da nije planirano da se na svakom vodovodu provode analize u jednakom obimu: u slučaju vodovoda na koje je priključeno više od 5000 ljudi trebalo bi provoditi 4 kompletne analize godišnje; kod vodovoda na koje je priključeno od 500 do 5.000 ljudi planirana je jedna kompletna i 3 skraćenje analize; a za vodovode koje koristi manje od 500 ljudi planirane su samo 2 skraćene analize. Nažalost, ove planirane mjere nisu u svim hrvatskim županijama i provedene. Kako bi se moglo bolje pratiti do koje mjere je u pojedinim županijama proveden nadzor, HZJZ je čak definirao i mjerila (tj. ocjene) koje se temelje na postotku prikupljenih i obrađenih uzoraka (u odnosu na cilj postavljen u programu): ukoliko je u nekoj županiji obrađeno više od 85% predviđenih uzoraka ona dobiva ocjenu "odličan"; ukoliko je obrađeno između 85% i 60% uzoraka ocjena je "vrlo dobar"; ukoliko je obrađeno između 60% i 30% uzoraka ocjena je "dobar"; ukoliko je obrađeno između 30% i 1% uzoraka ocijena je "nezadovoljavajuće"; a ukoliko nije obrađen niti jedan uzorak ocjena je "loše". Kada je riječ o provedbi nadzora izvorišta na terenu, zabrinjavajuća je činjenica da u Vukovarsko-srijemskoj županiji nije uzet niti jedan uzorak. Nadalje, u Bjelovarsko-bilogorskoj, Sisačko-moslovačkoj, Brodsko-posavskoj i Virovitičko-podravskoj županiji situacija je nezadovoljavajuća (obrađeno je tek između 13% i 22% od predviđenog broja uzoraka). Kada je riječ o nadzoru vode u razvodnoj mreži situacija još lošija jer u čak četiri županije (Bjelovarsko-bilogorska, Koprivničko-križevačka, Ličko-senjska i Vukovarsko-srijemska) nije uzet niti jedan uzorak. Također, situacija je nezadovoljavajuća u Brodsko-posavskoj, Karlovačkoj, Varaždinskoj, Dubrovačko-neretvanskoj, Virovitičko-podravskoj i Sisačko-moslovačkoj gdje je uzeto manje od 30% uzoraka. Ukupno je, na razini Hrvatske, tokom 2010. godine uzeto 60% od predviđenog broja uzoraka sa izvorišta, i 34,8% od predviđenog broja uzoraka iz razvodne mreže. Treba naglasiti da se ovdje govori o broju uzoraka koji su uzeti, a ne o tome jesu li oni zdravstveno ispravni ili ne (dakako, uzimanje uzoraka je preduvjet da bi se to uopće moglo saznati). Inače, osim ove kontrole za koju je nadležan HZJZ postoje i drugi oblici nadzora. Poduzeća koja se bave vodoopskrbom sama provode kontrolu zdravstvene ispravnosti za svoje potrebe. HZJZ ima saznanja o zdravstvenoj ispravnosti vode čak i u onim županijama gdje se ne provodi kontrola uz pomoć Županijskih zavoda za javno zdravstvo. Dakako, samo se po sebi nameće pitanje kako je moguće da u nekim županijama nije uzet niti jedan uzorak. Odgovor na to je, kako ističe g. Dadić, jednostavan – županije, odnosno vodoopskrbna poduzeća, nisu osigurala sredstva za provođenje nadzora. Sadašnja regulativa vezana uz nadzor zdravstvene ispravnosti vode je, naime, takva da vodoopskrbna poduzeća financiraju analizu uzoraka iz izvorišta, a županije financiraju analizu uzoraka iz vodoopskrbne mreže. Namjerno se težilo tome da analizu vode iz razvodne mreže ne mogu platiti vodoopskrbna poduzeća jer su ona u sukobu interesa (u interesu im je da voda iz njihovog sustava bude proglašena zdravstveno ispravnom). Kao što vidimo, veći su problemi s analizom uzoraka iz razvodne mreže, a to se dešava zato što pojedine županije, koje su to dužne platiti, ne plaćaju analize. Što se tiče zdravstvene ispravnosti uzoraka koji su prikupljeni iz razvodnog sustava, postoji u većini županija određeni broj uzoraka koji nisu zadovoljili kvalitetom, taj broj se kreće od 5,9% do 27,2% u Osječko-baranjskoj županiji. Osječko-baranjska i vukovarsko-srijemska županija imaju poteškoća s arsenom koji je geološkog porijekla. Ove godine bi rezultati trebali biti znatno bolji jer su veliki dijelovi spomenutih županija spojeni na novo vodcrpilište u Sikirevcima koje je bez Arsena. Drugdje se javljaju uglavnom povremeni problemi s prekloriranjem. Zaključci koji se iz svega rečenog nameću su slijedeći: hrvatsko zakonodavstvo je usklađeno sa zakonodavstvom EU – direktiva o vodi za piće je uglavnom "kopipejstana" s tim da je nadograđena nekim hrvatskim specifičnostima, zakonodavac bi trebao za neprovođenje monitoringa poduzeti adekvatne mjere, i ministarstvo zdravstva pod čijom nadležnošću se provode monitorinzi bi trebalo obavijestiti javnost o eventualnim problemima s provedbom propisa (npr. da u Vukovarsko-srijemskoj županiji nije uzet niti jedan uzorak); Dadić smatra da je zdravsvena ispravnost vode za piće općenito dobra. Razlog dobrog stanja vode za piće nisu toliko vezani uz dobru zaštitu nego uz neke druge, akcidentalne faktore: Hrvatska je jedna od najslabije nastanjenih europskih zemalja, slabo je industrijalizirana, a agrotehnička zaštita je našim siromašnim seljacima skupa.
Ankica Senta iz Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (institucije koja djeluje u sklopu Medicinskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu) u svom se svakodnevnom radu bavi ponajviše pitanjima odvodnje, a na okruglom stolu govorila je o problemima populacije koja nije priključena na javnu vodoopskrbnu mrežu (korisnici lokalnih vodovoda ili individualnih zdenaca i cisterni) i otpadnim vodama. Gđa. Senta je istaknula da je Priključivanje na javnu vodoopskrbu najbolji način da se osigura zdravstvena ispravnost vode za piće. Do sada je u Hrvatskoj na javnu vodoopskrbu priključeno 80% stanovništva, što znači da još uvijek postoji kojih milijun stanovnika bez priključka na vodovod. Težnja je da se do 2015. godine broj stanovnika priključenih na vodovod povisi na 95%, no izgledi da se to postigne nisu veliki, prije svega zbog loše ekonomske situacije velikog djela stanovništva. Naime, već sada u mnogim selima postoje hidranti, ali ljudi nemaju ili nisu spremni izdvojiti novce da se njihove kuće na njih priključe. Kakvoća vode iz zdenaca i cisterni je poprilično upitna. U 95% cisterni na Lastovu, Visu i Mljetu voda ne zadovoljava. Sa zdencima je situacija vjerojatno još i gora jer tamo gdje nema vodovoda obično nema ni odvodnje. Procjenjuje se da na razini cijele Hrvatske polovica uzoraka iz zdenaca ne zadovoljava. Jedan od problema je i slab nadzor i često nedostatna obrada otpadnih voda iz industrije. Industrija vodu najčešće onečišćuje organskim tvarima, zatim mineralnim uljima, zatim detergentima. Prema podacima hrvatskih voda nad oko 30% zagađivača ne postoji nikakva kontrola. To je zabrinjavajuća situacija i trebali bi reagirati vodopravni inspektori. Također, nekad su tvornice uzimale 6 uzoraka godišnje, a danas samo jedan. Analizu bi trebale plaćati tvornice, kao i naknadu koja se određuje prema količini i koncentraciji onečišćujućih, i koja se isplaćuje Hrvatskim vodama. Tvornice te stvari, nažalost, često ne plaćaju. Inače, obveza je tvornica da otpadne vode na neki način pročiste prije nego što ih ispuste u recipijent ili kanalizacijsku mrežu, što se često ne čini. U zagrebu ima više tvornica koje svoju otpadnu vodu ispuštaju u potoke. S obzirom da se za to zna već godinama, trebalo bi napraviti nešto da se taj problem rješi. Najčešći razlog zbog kojih se zagađenje iz industrije nije u međuvremenu pogoršalo je to što je u posljednjih 20 godina dosta tvornica propalo. Također, jedan od najvećih problema predstavljaju raspršeni izvori onečišćenja. Pod to spada poljoprivreda pa čak i naselja manja od 500 stanovnika. Takva nasilja u pravilu nemaju kanalizacijsku mrežu i teško ih je kontrolirati. Prema nekim podacima, više od 20.000 kuća u Zagrebu nije priključeno na odvodnju. Što se tiče poljoprivrede, na razini EU postoji nitratna direktiva koja predviđa edukaciju stanovništva o tome kako i koliko koristiti umjetna gnojiva. Kao i sa pesticidima, i kod nas se još uvijek koristi manje gnojiva nego u EU, ponajprije zato što si ih naši poljoprivrednici ne mogu priuštiti u tolikoj mjeri. U pogledu zagađenja nitratima (uzrok čemu je pretrjerana uporaba gnojiva) najproblematičnija je sjeverna Hrvatska. Dugoročno rješenje je u edukaciji ljudi o uporabi gnojiva. U Hrvatskoj postoji obveza izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Prije dvije godine je bio 131 uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, ali problem je što ti uređaji nemaju sve stupnjeve pročišćavanja – treći stupanj pročišćavanja ima samo jedan pročistač. U mnogim gradovima u kojima postoje pročistači, oni ne rade. Grad Zagreb je tek nedavno stavio u pogon svoj pročistač. Najveće napretke je napravila Istarska županije. Oni imaju dosta uređaja i poduzimaju velike napore da priključe što više stanovnika na odvodnju. Uzmemo li obalnu hrvatsku kao cjelinu, situacija s odvodnjom je tamo najgora – samo 31% stanovništva je priključen na odvodnju.
Anne Stauffer je u nekim segmentima uočila određenu sličnost s Njemačkom. U Njemačkoj je, također, oko 25% potrošača spojeno na male lokalne, odnosno individualne vodoopskrbe. Te male vodoopskrbe su i u Njemačkoj počesto problematične. Njihova inspekcija se vrši jednom godišnje, a provodi je predstavnik institucije za javno zdravstvo zajedno s vlasnikom izvora. U Njemačkoj su, također, za nadzor ispravnosti vode nadležne javnozdravstvene institucije, a troškove nadzora snosi vlasnik kuće ili vodoopskrbna kompanija. Institucije za javno zdravstvo su odgovorne za kvalitetu vode u javnim zgradama (vrtići, bolnice, škole, itd.), zato što potencijalni problemi s vodom na tim mjestima predstavljaju problem za čitavu javnost. Problem je što se javnozdravstvene institucije često ne mogu nositi s količinom uzoraka koji im odatle stižu. Što se tiče privatnih stanova i kuća, vlasnik je sam odgovoran za kvalitetu vode. Ukoliko se stan ili kuća iznajmljuju vlasnik je odgovoran za kvalitetu vode koju pruža najmodavcu. Postoji problem s olovom u starim zgradama. Postoji program za uklanjanje olovnih cijevi, ali to mora platiti vlasnik stana pa se to uglavnom pokušava do zadnjeg časa odgoditi. Što se odvodnje tiče, postoji veliki program kontrole curenja. Tu su vlasnici odgovorni da do 2030. utvrde da ne curi iz njihovog spoja na odvod. Ukoliko se to dešava, oni moraju platiti sanaciju. To provjerava institucija za javno zdravstvo. U njemačkoj je još uvijek manjkava kontrola vode pri izvoru, no intenzivno se radi na tome da se te kontrole provode češće. To je u skladu i sa okvirnom direktivom o vodama koja inzistira na postizanju dobrog stanja voda u svim segmentima. Treba poznavati stanje i rizike na cijelom slivnom području. Ako su poznati rizici onda je puno lakše definirati mjere koje se tada mogu provesti efikasnije i uz manje troškove. Ukoliko se na nekom području planiraju bilo kakve aktivnosti koje bi mogle imati štetan utjecaj na vode potrebno je uključiti javnost i institucije nadležne za upravljanje vodama, potrebno je provesti javnu raspravu. Najveći izazov u smislu očuvanja zdravstvene ispravnosti vode jesu mali lokalni vodovodi i individualni izvori. Njih je na nekim mjestima i u nekim područjima nemoguće zamjeniti javnom vodoopskrbom i ne preostaje ništa drugo nego nastaviti ulagati značajne napore u nadzor i kontrolu. Izazov je i uključivanje poljoprivrednog sektora u brigu o zaštiti voda. Kemikalije koje se koriste u poljoprivredi se često mijenjaju i za mnoge od njih još nije jasno kakve posljedice mogu imati.
Rasprava:
Iz publike se javilo pitanje o tome koja je cijena prosječne analize vode iz vodovoda, na što je G. Dadić odgovorio da postoji veći broj pojedinačnih analiza koje se na jednom uzorku vode mogu provesti i svaka od njih ima cijenu. Zna se otprilike koja vrsta problema s vodom postoji na određenom području i onda se voda testira na te specifične parametre. Cijene svih pregleda su izložene na web stranici HZJZ-a. Kada bi radili jednu skupinu analiza u kojoj je preko 100 parametara, sa radiološkim i virusnim ispitivanjima, to bi bilo negdje oko 10.000 kuna. Mala sanitarna analiza od 4 parametra dođe otprilike 400 kuna, ali tu mnogi parametri nedostaju.
Dr. sc. Mario Šiljeg (iz publike) smatrao je važnim istaknuti da, kada se govori o neprovođenju nadzora u Vukovarsko-srijemskoj županiji, to ne znači da se nikakve analize tamo nisu radile. Redovito se rade analize koje plaća vodovod Vukovar. G. Dadić je istaknuo da su Vukovarsko-srijemska i međimurska županija jedine županije koje unutar svojih zavoda za javno zdravstvo nemaju odjel za okoliš, odnosno ne mogu kod sebe provesti analizu uzoraka. U Vukovarsko-srijemskoj županiji analize vode vrši veterinarska stanica, a u čakovcu tvrtka Westlab. U Hrvatskoj postoji određeni javnozdravstveni problem, i zna se na kojim je to mjestima: postoji problem s Arsenom u vodi u istočnoj Slavoniji, i on bi trebao biti rješen do 2013. kada bi većina potrošača trebala biti priključena na novo vodocrpilište u Sikirevcima. Nadalje, postoji problem sulfata u vodovodu NPKL-a (Neretva, Pelješac, Korčula, Lastovo) koji se napaja iz crpilišta Prud – još nije posve jasno kako bi se ovaj problem mogao rješiti. Problem nitrata o kojima priča cijela Europa kod nas nije pravi problem. Samo je u jednom crpilištu (Varaždin) zabilježena povišena razina nitrata. Mutnoća je u Kršu prisutna odvajkada i pitanje je koliko se isplate ulaganja u to da se ona smanji. To je moguće riješiti primjenom određenih uređaja, ali je potrebno uložiti dosta novca. To bi se eventualno isplatilo na nekim mjestima, kao što su Dubrovnik ili Rijeka. Onečišćenja teškim metalima i radioaktivnim tvarima kod nas nema. Bilo je takvih problema, na primjer u Slav. Brodu, ali se to riješilo gradnjom tvornice vode na Jelas polju.
Eugena Vukovića (iz publike) je zanimalo kako je moguće da neke županije ne šalju uzorke. Radi li se tu o zakonskoj obvezi ili ne? G. Dadić odgovara da nisu županije obavezne slati uzorke. Županije sklapaju ugovore sa svojim županijskim zavodima za javno zdravstvo. Protokol se točno zna – postoji pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće koji određuje da se na određeni broj stanovnika ili na određenu količinu iscrpljene vode uzima određena količina uzoraka. HZJZ na temelju toga svake godine izrađuje program u kojem točno stoji koliko se gdje uzima uzoraka – to izrađuje HZJZ, a potpisuje ministar zdravstva. Razlog zbog kojeg monitoring nije proveden u Vukovarsko-srijemskoj županiji je jednostavan – županija nije platila. Gdja. Senta napominje: veliki su problemi sa spremnošću da se analize plate, na primjer, većini nas se čini da platiti 1000 ili 2000 kuna za analizu otpadnih voda jednoj tvornici nije puno, međutim, neke tvornice to ne plaćaju po dvije godine.
Željko Bukša (iz publike) postavio je dva pitanja: prvo, jesu li kontrole propisane? (jer čudno je da je nešto propisano, a ne provodi se); drugo, postoje li preklapanja u provođenju analiza? (jer rečeno je da se u Vukovarsko-srijemskoj županiji monitoring ne provodi, a onda se iz publike čulo da je neka vrsta analize tamo ipak provođena). Na prvo pitanje G. Dadić je odgovorio protupitanjem: postoje li u Hrvatskoj slučajevi gdje ljudi rade, a ne primaju plaću? Što se drugog pitanja tiče, treba razlikovati monitoring kojeg provodi HZJZ i koji je službena državna kontrola, od analiza koje provode, poduzeča koja upravljaju vodoopskrbnom mrežom (vodovodi). Vodovodi provode analize po vlastitom nahođenju. Provode ih kada oni smatraju da je potrebno i rade one analize za koje oni smatraju da su potrebne.
Neki od stručnjaka prisutnih u publici iznijeli su i stručnu primjedbu vezanu uz to kako su određene dozvoljene granice za prisutnost pojedinih tvari u važećem Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode iz 2008. godine. G. Dadić je odgovorio da za sve eventualne propuste te vrste u postojećem pravilniku preuzima punu odgovornost, no isto tako je naglasio da su prilikom izrade pravilnika svi stručnjaci bili pozvani da daju komentare. Taj poziv i dalje stoji: svi koji imaju primjedbe stručne naravi, neka ih u pošalju u pisanom obliku i ukoliko su opravdane sigurno će biti uvažene.
Gđa. Ivana Gudelj je upozorila na nedostatnu komunikaciju između vodnogospodarskog sektora i sektora odvodnje. Potrebno je tu suradnju ojačati kroz monitoring cijelog slivnog područja. Andrea Rechenburg je navela da Problemi u komunikaciji između stručnjaka koji se bave vodoopskrbom i onih koji se bave odvodnjom postoji i u Njemačkoj. To proizlazi iz toga što se tretman otpadnih voda u prošlosti u pravilu svrstavao u sektor zaštite okoliša, a monitoring vode za piće u sektor javnog zdravstva. Ova dva sektora bi svakako trebala komunicirati. Postoje čak i zakonske odredbe koje ih na to obvezuju, no u praksi to ne funkcira uvijek najbolje.
Građanka iz publike je postavila pitanje što se može napraviti kada se ispostavi da na nekom mjestu voda nije pogodna za piće. Zna za slučaj malog mjesta u Gorskom kotaru gdje je voda proglašena nepogodnom za piće – što da se radi? G. Dadić odgovara da se sve u konačnici svodi na problem novca. U Gorskom kotaru problem je vjerojatno u mikrobiologiji. Kako bi se to rješilo, trebalo bi kupiti klorinator i filter. Najteža je situacija za male vodovode u malim mjestima koja obično nisu dovoljno financijski moćna da bi si priuštila takva ulaganja.
Skup je zaključen završnim riječima Jagode Munić, voditeljice programa zaštite prirode u Zelenoj akciji. Munić je zaključila da iz onoga što smo mogli čuti od svih na skupu proizlazi da je zakonodavstvo s područja zaštite voda usklađeno sa zakonodavstvom EU. Problemi u praksi, dakako, postoje i sigurno će se javljati u budućnosti, te je u tom smislu bilo ohrabrujuće čuti da su nadležni otvoreni za izmjene pravilnika u budućnosti. Tokom pridruživanja, kada se ocijenjivalo poglavlje okoliš, jednim od najkritičnijih segmenata je proglašeno područje voda, posebice otpadnih voda. Kao jedna od prepreka rješavanju ovih problema više je puta spomenut problem sredstava. Treba, međutim, imati na umu da će se sredstva za realizaciju ovakvih projekata moći dobiti i od Europske unije, iz predpristupnih i strukturnih fondova.
Video snimku okruglog stola možete pogledati ovdje.
Dokumenti
Prezentacija s predavanja "Politike zaštite i nadzora pitke vode u Europskoj uniji" (Andrea Rechenburg, 9.5.2011.)
Naše sadržaje možete prenositi u integralnoj ili prerađenoj verziji uz navođenje organizacije Zelena akcija - pod uvjetima licence Creative Commons Imenovanje 4.0 međunarodna.
Ovo dopuštenje se ne odnosi na stock fotografije i embedane sadržaje drugih stvaratelja.
Design & development: Slobodna domena Zadruga za otvoreni kod i dizajn