INTEGREEN: Održan trening za mlade o migracijama i okolišu u Austriji

POGLEDAJ GALERIJU Image 1 Image 1 Image 1 Image 1

Organizator je bila naša partnerska udruga Global 2000/FoE Austrija, a sudionici_e po dvoje predstavnika_ca ljudskopravaških i okolišnih organizacija iz Velike Britanije, Belgije, Švedske, Njemačke, Malte i Danske. Trening se odvijao u domu u kojem žive izbjeglice iz Afganistana mlađi od 18 godina, koji su također sudjelovali u aktivnostima grupe kad god je to bilo moguće. Cilj je bio razmijeniti koncepte okolišne edukacije s mladim izbjeglicama te povezati okolišne organizacije i one koje se bave integracijom kako bi učili jedni od drugih i uspostavili dugotrajnu suradnju.

Za vrijeme održavanja seminara, osim nas koji smo sudjelovali te zaposlenika, u bivšem hotelu 30-ak minuta udaljenom od Beča, boravilo je četrdesetak mladića iz Afganistana. Svi oni su prošle godine, tražeći mir, nadu i neki bolji život, nekoliko dana proveli i u našim prihvatnim centrima u Hrvatskoj. U Austriju su stigli krajem 2015. godine i sukladno integracijskoj politici tamo nedugo zatim krenuli u državne škole. Kao netko kome je njemački jezik potpuna nepoznanica, bila sam fascinirana kako nakon tako kratkog perioda učenja tečno komuniciraju s nekim od sudionika_ca treninga. Kasnije sam doznala da i tokom ljetnih praznika u dom gotovo svakodnevno dolazi profesorica njemačkog jezika i daje dodatne poduke, a neki od mladića imaju i obitelji kojima odlaze tokom vikenda. Odnos koji nalikuje sponzorstvu, iako ga zbog negativnog prizvuka ne bih tako okarakterizirala.

Obitelji su samo jedna dodatna stepenica na putu prema integraciji, međusobnom upoznavanju i uvažavanju. Druga stvar koja me iznenadila čim sam došla je podjela mladih u domovima po spolu i mjestu iz kojeg dolaze. Iako u mojoj glavi niti jedna podjela nema smisla jer samo produbljuje nepoznavanje i antagonizam, zaposlenici su mi objasnili kako je znalo doći do verbalnih i fizičkih sukoba između različitih etničkih pripadnika te kako se boje za dobro djevojčica ukoliko bi domovi bili miješani. Znam da sam suviše kratko boravila u kući da to kritiziram, ali prema sebi i drugima koju su u treningu sudjelovali niti u jednom trenutku nisam osjetila nikakav negativan stav niti emociju. U razgovoru s malcima (jungs, kako ih iz milja zovu zaposlenici Hause Gablitza) saznala sam da neki imaju djevojke i vode relativno normalne živote usprkos situaciji u kojoj se nalaze.

Za vrijeme boravka tamo na um su mi u naletima dolazile slike iz mog djetinjstva i osnovne škole kad sam kao prognanica često bila na meti djece lokalaca jednog novozagrabačkog kvarta. Besplatna užina bila je trn u oku, hrana i roba iz Caritasa također se smatrala našom velikom privilegijom koliko i sramotom, žuti karton bio je svojevrsni teret koliko i kap spasa u nekim trenucima. Ljudi kao da nisu shvaćali da bi moji roditelji i obitelji sličnih sudbina dali sve to i više u zamjenu za svoj dom, u zamjenu za mir i život koji su nekad na periferijama vodili.

Neke stvari su se izgleda promijenile nabolje, ili sam se ja samo odmakla nekoliko stotina kilometara sjeverno. Kako god bilo, dolaskom u dom shvatila sam da mogu bježati s Balkana koliko god me noge nose, ali on će me uvijek sustizati. Glavna osoba u domu je prije mnogo godina došla iz Bosne i Hercegovine, socijalni radnik je nekadašnji aktivist iz Zadra, jedna djevojka, također socijalna radnica došla je iz Srbije, čuvar koji malce pazi noću je iz Albanije. Može se reći da su i oni svojedobno bili migranti, doduše ekonomski, ali migranti. Zanimljivo mi je bilo da neki malci od svojih obitelji skrivaju gdje i kako žive. Sram ih je što žive u domu, što ne rade, što ne zarađuju novac i šalju ga svojim obiteljima, što ih sredina koliko god prihvatljiva bila i dalje saželjeva. Pitanje koje mi se nameće samo od sebe jest zbog čega su ti takozvani ekonomski migranti toliko omraženi kada ne dolaze iz razvijenih zapadnih zemalja. Zar ostali nemaju pravo spasiti se iz neimaštine i jada koji su zapadne vojne snage ostavile vodeći dislocirane ratove, pustošeći Afriku i Bliski Istok? Zbog čega se prolaz kroz rupe na vratima 'Tvrđave Europe' jedvice tolerira kada su u pitanju žene i djeca čiji su životi direktno ugroženi? Što je s ostalima? Gdje da oni pronađu utočište?

Možda ovaj prostor ne bih trebala koristiti da izbacujem svoje frustracije, stoga ću se što prije vratiti na glavnu temu. Unutar kuće stvari počivaju na konceptu samoorganizacije. Osim što brinu za svoje potrebe, malci sami peru i peglaju veš, kuhaju ručak, održavaju kuću čistom te brinu za okućnicu. Sukladno temama koje smo obrađivali, jedna od najzanimljivijih stvari koje smo zatekli kad smo došli bili su komiteti ili odbori. Bilo je bitno imati neki identitet koji ne dijeli malce po nacionalnoj ili vjerskoj bazi, stoga su komiteti organizirani prema interesima i vještinama. Osim što se na taj način uče donošenju odluka i odgovornosti, također im se otvara prostor da se kreativno uključe u funkcioniranje kuće, ispune neke vlastite potrebe te usavrše već postojeće i razviju nove vještine.

Svaki komitet ima svog demokratski izabranog predstavnika koji brine da svi članovi sudjeluju u donošenju i provođenju odluka. Nas je posebice zanimao onaj poljoprivredni. Pošto je hotel okružen malom obradivom površinom, malci su zemlju prekopali, pognojili te posadili razno povrće. Ono što mi je nekako nedostajalo u toj maloj utopiji bilo je pravilno zbrinjavanje biootpada. Iako Austrija ima kante za odvajanje otpada u kućanstvu, malci biootpad nisu pravilno prikupljali niti su iskorištavali kompost. Kako sam u povratku, zbog kašnjenja na autobus u Gablitzu neplanirano ostala dan dulje nego je itko očekivao, odlučila sam ne trošiti vrijeme i uposliti par malaca da mi pomognu izgraditi kompost kutiju u dvorištu kuće. Objašnjenje o pravilnom zbrinjavanju i korištenju ostavila sam predstavniku komiteta te 'velikom šefu' kuće. Mjesec dana po povratku jedan mladi slikar i nogometaš koji u kući živi dojavio mi je da je kutija u pogonu. Iskreno govoreći, tek tada je moje vrijeme i iskustvo stečeno tamo dobilo smisao. Ostavila sam trag, zeleni trag!

Ne bih ulazila u detalje radionica tokom treninga jer je u svakoj nekako ostao dio osoba koje su sudjelovala. Još i danas se mogu sjetiti glavnih zaključaka u raspravama i zidova do kojih smo došli. Ipak, moram spomenuti da je iz jedne radionice koju smo nazvali 'weird things about Europe' proizašla ideja o osnivanju kazališne grupe ili komiteta. Mislim da je malcima bilo osvježenje izraziti se kroz nešto gdje ne moraju tražiti točnu riječ ili ju izgovoriti pravilno da bi postigli razumijevanje s okolinom. Radionica je debelo premašila vrijeme koje smo za nju imali, ali na kraju se nitko nije žalio jer su ishodi bili i više nego nadmašeni.

Na kraju bih ponovila neka od pitanja koja su se provlačila kroz svih šest dana radionice, a koja mi i danas odjekuju u glavi. Kako povezati, i da li je to uopće potrebno, teme izbjeglištva i integracije sa zaštitom okoliša, a da se ne dotičemo direktno klimatskih izbjeglica? Što nam ovi mladi ljudi znače u tom pocesu i kako ih možemo uključiti? Koji je zapravo bio krajnji cilj ovog treninga i zbog čega baš u ovom vremenu i prostoru? Kako primijeniti teoretsku pozadinu na stvarne živuće procese?

Zahvaljujem Zelenoj akciji što mi je omogućila ovo nezamjenjivo iskustvo, da upoznam i učim od svih ovih ljudi, naučim puno o sebi te posložim ponekad kaotične strukture u glavi. Moj krajnji zaključak je da nam ovi malci, ali i bilo koji drugi čovjek koji živi skromnijim i jednostavnijim životom nego što je onaj u velegradovima, u direktnom kontaktu i odgovornijem suživotu s prirodom, svakako može biti saveznik u izgradnji novog pravednijeg sustava vrijednosti.   

Osvrt na događaj napisala je Helena Obajdin, aktivistkinja Zelene akcije.