Hrvatska bira militarizaciju nauštrb nošenja s klimatskim promjenama

Na javnom savjetovanju se do početka srpnja nalazilo više zakona i strategija vezanih uz vojnu industriju: izmjene Zakona o obrani (ponovno uvođenje vojnog roka), Nacrt prijedloga Strategije o obrani RH, Nacrt prijedloga Dugoročnog razvoja oružanih snaga i Izmjene i dopune Zakona o službi u oružanim snagama.

Komentirali smo prijedlog Strategije o obrani RH, naglasivši kako se sigurnost neće postići rastom vojne industrije, već naprotiv, može destabilizirati već ionako krhku geopolitičku situaciju. Može eskalirati napetosti, dovesti do utrke u naoružanju i preusmjeriti resurse s bitnih društvenih programa. Ključno je razmotriti potencijalne rizike eskalacije, troškove i potrebu za odgovornom raspodjelom resursa, kao i pristup koji daje prioritet diplomaciji, međunarodnoj suradnji i održivom razvoju.

Nadalje, povećana vojna potrošnja doista može smanjiti zelena ulaganja. To se događa zbog par ključnih razloga: preusmjeravanja sredstava i istiskivanja zelenih ulaganja. 

Analize izrađene u iščekivanju nedavnog NATO summita upozorile su na oportunitetni trošak (trošak propuštene prilike) koji bi veća vojna potrošnja predstavljala za programe ublažavanja klimatskih promjena i socijalne programe na europskom kontinentu, a koji su stalno nedovoljno financirani. 

Zaklada New Economics (New Economics Foundation) tvrdi da povećanje vojnih proračuna, istodobno sa smanjenjem zelenih i socijalnih izdataka, riskira poticanje javnog negodovanja, povećanje nejednakosti i narušavanje povjerenja u demokratske institucije. Traženje od građana da stegnu remen, dok obrambeni proračuni i profiti investitora u naoružanje rastu, potkopava samu društvenu otpornost o kojoj ovisi sigurnost. 

Ako vlade mogu razmotriti povećanje obrambenih izdataka na 5% BDP-a - što je zapravo 12% proračuna Republike Hrvatske - ne mogu istovremeno reći da nema novca za izolaciju domova, dekarbonizaciju prometa, jačanje skrbi ili rješavanje stambene krize. Zapravo, ulaganje u zelene i društvene prioritete ima bolji ekonomski smisao od vojnih izdataka. Jedna globalna studija pokazuje da obrambeni izdaci imaju tendenciju smanjenja dugoročnog gospodarskog rasta u većini zemalja. Obrambena industrija stvara relativno manje radnih mjesta u usporedbi s drugim sektorima. Povećanje vojnih izdataka riskira istiskivanje ulaganja u zelenu tranziciju, ne samo financijski, već i vezanjem rada, industrijskih lanaca opskrbe i tehničkih kapaciteta koji su već rastegnuti.

S ograničenim fiskalnim prostorom i već opterećenim javnim resursima, važno je kako vlade odluče trošiti. A kada je riječ o povratu, obrambeni izdaci donose daleko manje od zelenih i društvenih ulaganja. Čak i povijesno s vojnim kompleskom povezani RAND u svojoj studiji navodi da ulaganja u civilnu infrastrukturu imaju veće ekonomske multiplikatore od obrambenih izdataka. To jest, svaki euro uložen u stanovanje, promet, obrazovanje ili obnovljive izvore energije proizvodi više u smislu radnih mjesta, BDP-a i društvenog povrata, nego ekvivalent potrošen na vojnu opremu. Kao što su MMF i drugi rekli, zelena ulaganja posebno su snažna u poticanju gospodarskog prosperiteta - što je Vladi RH vrlo bitno.

Politički odgovor Hrvatske i ostatka EU-a na sigurnosna pitanja ne može se svesti samo na simbolično usklađivanje s američkom doktrinom ili utrku za veću potrošnju na bombe. Umjesto toga, trebala bi postojati jasna procjena onoga što će Europu doista učiniti sigurnijom, pravednijom i otpornijom. To zahtijeva preispitivanje i načina na koji trošimo i što uopće podrazumijevamo pod sigurnošću.

U izvješću Međuvladina panela za klimatske promjene (IPCC) iz 2022. naglašava se hitnost dekarbonizacije kako bi se spriječilo daljnje raseljavanje ljudi, ali prepoznaje se i da su migracije oblik prilagodbe klimatskim promjenama i da se one već događaju. Izvješće također naglašava implikacije migracija povezanih s klimom na dobrobit i prava, prepoznajući potrebu za politikama koje podržavaju migrante. To je važan ispravak rasprostranjenog narativa o raseljavanju povezanom s klimom kao problemu i potrebi “obrane” Europe od “novog izbjegličkog vala”, a važan je i u kontekstu zaštite temeljnih ljudskih prava. Upravo se taj, činjenično netočan narativ, ponovno pokušava gurati kroz ovu strategiju. 

Iako su klimatske promjene značajan čimbenik koji utječe na globalne migracijske obrasce, one nisu jedini ili primarni pokretač migracija u Europu. Klimatske promjene često djeluju kao "multiplikator prijetnji", pogoršavajući postojeće društvene, ekonomske i političke ranjivosti koje navode ljude na migracije. Mnogi stručnjaci slažu se da je većina kretanja povezanih s klimom unutarnja ili regionalna, a ne prekogranična, privremena je, a ne trajna te da ne postoje empirijski dokazi koji bi potkrijepili tvrdnju da će klimatske promjene dovesti do većih međunarodnih migracija u Europu.

Vjerojatnost za migracije također ovisi o ranjivosti zajednica na utjecaje klimatskih promjena, što se može ublažiti mjerama prilagodbe poput izgradnje morskih zidova ili drugih obrambenih sustava, kao i pristupom pojedinaca resursima za kretanje (uključujući prijevoz, društvene mreže i legalne putove). Umjesto ulaganja milijardi u vojnu ili tzv. obrambenu industriju - i u Hrvatskoj - potrebno je ulaganje u strategije mitigacije i adaptacije na klimatske promjene, kao i podršku najranjivijima na prilagodbu i nošenje s gubicima i štetama povezanima s klimatskim promjenama. 

Pema tome, tvrdnje u jednom nacionalnom strateškom dokumentu kako “Klimatske promjene imat će osobit utjecaj na globalna sigurnosna kretanja, među ostalim, zbog povećanih migracijskih pritisaka prema Europi, osobito iz regija pogođenih sukobima, nestašicom vode i ekstremnim vremenskim uvjetima” su ne samo činjenično i znanstveno neutemeljene, već i štetne i opasne.

Nadalje, odbijamo bilo kakav pokušaj greenwashing-a ratne/vojne industrije zbog činjenice da ulaže/namjerava ulagati u obnovljive izvore energije, kako stoji u Nacrtu strategije: “Povećanje ulaganja u vlastite energetske kapacitete, posebice u obnovljive izvore energije, dugoročno je važan smjer jačanja otpornosti obrambenog sektora”. Vojna industrija može i MORA smanjiti svoje ogromne emisije stakleničkih plinova, koje se konačno moraju početi sustavno mjeriti i industrija mora odgovarati za njih. Ali, ne može se greenwash-ati (tzeleno prabnje svijesti) industrija masovnih ubojstava i uništenja. Nijedna količina zelenih projekata ili smanjenja emisija ugljika ne može poništiti tu činjenicu. Osim toga, ljudska i okolišna cijena bacanja bombi i korištenja drugih vrsta oružja i dalje ostaje. 

Uvodni dio Nacrta Strategije kaže: “S obzirom na visoku energetsku ovisnost Europske unije, sigurna i stabilna opskrba energijom ključan je preduvjet za djelotvorno funkcioniranje obrambenih sustava, uključujući sposobnost provođenja vojnih operacija i kontinuirano djelovanje Oružanih snaga Republike Hrvatske. U tom kontekstu, energetska sigurnost je strateški prioritet i dio nacionalne i kolektivne obrambene spremnosti”. Sigurnost nam može pružiti samo ulaganje u istinsku dekarbonizaciju, pravednu energetsku tranziciju na lokalne obnovljive izvore energije u rukama građanki i građana (građanska energija) i mjere prilagodbe na klimatske promjene, što uključuje civilnu zaštitu. Militarizirani narativ i jezik vezan uz energetiku nije novost, s obzirom da znamo da se ratovi vode za resurse, ali je neprihvatljivo da se energetika i energetska sigurnost, primarno kroz fosilna goriva, koristi za opravdanje povećavanja vojne potrošnje i obrane. 

Nema dokaza da će se energetska sigurnost postići kroz povećanje vojnog budžeta i jačanje tzv. obrambenih politika. Naprotiv, povećana vojna potrošnja može negativno utjecati na energetsku sigurnost preusmjeravanjem resursa s ulaganja u obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost, a istovremeno povećava ovisnost o fosilnim gorivima. Suprotno tome, davanje prioriteta energetskoj sigurnosti ulaganjima u obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost može neizravno doprinijeti nacionalnoj sigurnosti, zbog smanjenja ovisnosti o nestabilnim globalnim energetskim tržištima i povećanja otpornosti na potencijalne poremećaje.