Što nas je kao društvo učinilo ovisnima o plastici i tko snosi odgovornost za zagađenje plastikom?

Za razliku od materijala koji su se do tada koristili, plastika je bila iznimno jeftina i bilo ju je nevjerojatno lako baciti, što je ubrzalo promjenu globalne ekonomije u smjeru konzumerizma.

Budući da su se do tada svi materijali štedjeli, čuvali i koristili više puta, činjenica da se plastiku nije trebalo štedjeti, već se masovno koristila i potom bacala, utjecala je na njezinu sve veću popularnost. Zamjenivši jednu povratnu staklenu bocu s 20 nepovratnih plastičnih, jednokratna plastika postala je veliki izvor zarade, ali i nepresušni izvor otpada. Primjerice, u SAD-u je do 1950. godine postotak vraćanja povratne ambalaže (staklenih boca) bio 96%, a do 70-tih godina 20. stoljeća pao je na ispod 5%. Već tada, prije gotovo 70 godina, postalo je očito da proizvodnja plastike ubrzanim tempom vuče sa sobom problem zbrinjavanja, što se očitovalo pokušajima tadašnjih vlasti da utječu na njezinu proizvodnju uvođenjem poreza i zabranama.

I premda je to tada izgledalo kao bitka koja se može dobiti, industrija plastike uprla je sve snage u borbu protiv svih mjera za smanjenje proizvodnje. Isprva se koristila argumentom o smanjenju radnih mjesta koje je do tada stvorila, da bi kasnije Društvo industrije plastike osmislilo strategiju za svoj opstanak u dvije faze: u prvoj fazi cilj strategije bio je očistiti reputaciju industrije plastike prebacivanjem odgovornosti za problem onečišćenja i prekomjernog otpada s proizvođača na potrošače, kriveći neodgovorne pojedince i pojedinke za lakomisleno postupanje pri zbrinjavanju otpada. Kontinuirana promocija jednokratne plastike od strane velikih zagađivača poput Coca-Cole, Pepsija, Dow Chemical-a i Mobil-a, kao visokog civilizacijskog dosega tadašnjeg društva, priskrbila je toj industriji milijune pritom iznimno vješto uspjevajući prikriti gorku istinu: takva vrsta potrošnje upravo je to što takvu industriju održava na životu, a briga o zbrinjavanju velike količine nastalog otpada uništila bi njezin enorman rast, stoga je poricanje odgovornosti bilo nužno.

“People start pollution. People can stop it” (Ljudi uzrokuju zagađenje. Ljudi ga mogu zaustaviti) - glasila je kampanja na Dan planeta Zemlje 1971. godine, provedena putem neprofitne udruge “Keep America Beautiful”, osnovane od strane još uvijek aktualnih velikih zagađivača, što je školski primjer tzv. “greenwashinga” u kojem se određene prakse koriste isključivo kako bi se “očistilo” ime zagađivačkih kompanija, a najčešće su usmjerene na pojedince i pojedinke te ne donose sustavno rješenje problema.

Druga faza strategije bila je uvjeriti javnost da zagađenje plastikom nije nerješiv problem, predstavljajući ideju o recikliranju na kućnom pragu. Budući da je javnost do tada već bila uvjerena u svoju odgovornost za problem zagađenja okoliša, rješavanje takvog velikog problema na lokalnoj razini putem individualnog djelovanja, izgledalo je obećavajuće. Industrija plastike osnovala je na stotine udruga koje su promovirale recikliranje u gradovima i organizirale velike akcije čišćenja okoliša kako bi se ljudi bolje osjećali, a industrija prikrila svoj nered. Ubrzo nakon što su se postrojenja za recikliranje plastikom počela otvarati i kada javnosti taj problem više nije djelovao toliko ozbiljno, privatne tvrtke ustanovile su da im to nije isplativo.

Od tada pa nadalje, neisplativo i nedjelotvorno recikliranje plastike ostaje zadaća javnog sektora, dok je njezina itekako isplativa proizvodnja bez ikakve odgovornosti prema ljudima i okolišu postala zadaća privatnog sektora industrije proizvodnje plastike, odnosno industrije fosilnih goriva.

Autorica: Ana-Marija Mileusnić, asistentica na Programu gospodarenja otpadom Zelene akcije