Prosvjed “Hodaj za Liku” osim konkretnog slučaja ukazuje na sustavni problem gospodarenja otpadom!

Zelena akcija ponosno je sudjelovala u prosvjedu i dala svoj doprinos uz jasnu poruku: za opasni otpad u Hrvatskoj odgovorna je država i njezine institucije. U slučaju Gospića, vlast je svjesno dopustila uvoz opasnog otpada koji se ne može zakonito zbrinuti kako bi se pojedincima omogućila zarada, dok će štetu i troškove sanacije platiti porezni obveznici – svi mi. Umjesto na sanacije, taj se novac mogao uložiti u unapređenje infrastrukture: izgradnju sortirnica, modernih kompostana i centara za ponovnu uporabu, čime bi se uveo red u kaos gospodarenja otpadom na lokalnoj, županijskoj i državnoj razini.

Legalna odlagališta poput Jakuševca i Karepovca, kao i izgrađeni ili planirani centri za gospodarenje otpadom (Marišćina, Kaštijun, Piškornica, Resnik i drugi), godinama opterećuju okoliš. Na to neumorno ukazujemo u suradnji s drugim udrugama i građanskim inicijativama. Međutim, ti se problemi ne mogu uspoređivati s ilegalnim uvozom i mafijaškim zakopavanjem otpada pod sponzorstvom države. U Gospiću je takvo zakapanje omogućio ministar zaštite okoliša, glavni državni inspektor je primio mito i zažmirio, dok premijer tvrdi da ništa nije znao. No, ovakav udruženi pritisak građana natjerat će Vladu da konačno počne rješavati ovaj konkretni problem u Gospiću.

Neuspjele sanacije iz prošlosti

Ipak, izuzetno je važno pratiti na koji će se način sanacija u Gospiću provesti. Hrvatska u proteklim desetljećima nije uspjela na održiv način sanirati niti jednu veću crnu točku: Samo neki od primjera su:

• Salonit Vranjic: tvornica je zatvorena 2006. godine, a ljudi na tom području i dalje obolijevaju i umiru od rijetkih vrsta raka.
• Tvornica u Dugom Ratu: zatvorena je još 2000. godine, ali je opasni otpad i dalje na lokaciji.
• Crno brdo u Biljanima Donjim: trenutno je u postupku sanacije koji je od početka problematičan budući da je premješteni otpad stajao je u Sisku na otvorenom, izložen suncu, kiši i vjetru, zbog čega su se opasni spojevi ispirali u tlo te rijeke Kupu i Savu.

Hoće li država i njezine institucije pri sanaciji u Gospiću zadovoljiti visoke ekološke i društvene standarde, ili će po starom obrascu prebaciti otpad na drugu lokaciju, izvesti ga i spaliti na štetu neke druge zajednice?

Kako treba izgledati održiva sanacija?

Rješenje za sanaciju ilegalno odloženog otpada nipošto ne smije biti termička oporaba — bilo spaljivanjem, pirolizom, plazmom ili srodnim tehnologijama. Ti se postupci lažno predstavljaju kao sigurni i bezposljedični, no realnost je drugačija: emitiraju velike količine štetnih spojeva poput dioksina i furana te ugljikovog dioksida, čime izravno doprinose klimatskim promjenama. Osim toga, stvaraju opasne nusproizvode poput toksičnog pepela i troske pune teških metala.

Jedino održivo rješenje obuhvaća:

• detaljno mehaničko sortiranje otpada
• neutralizaciju opasnih svojstava (primjerice parnom sterilizacijom)
• maksimalnu materijalnu oporabu u nove proizvode ili sirovine za sekundarne industrije (građevinu, metalurgiju, cestogradnju)
• sigurno odlaganje minimalnog neiskoristivog inertnog dijela na legalne deponije.

Uzroci sustavnog kaosa: Odakle dolazi otpad?

Čak i kada se problem u Gospiću sanira, ostat će duboki sustavni problem zbog kojeg će lako nastati nove crne točke. U sustavu zbrinjavanja otpada, posebice plastičnog, opasnog i građevinskog, vlada niz nepravilnosti koje toleriraju nadležne institucije, pri čemu se najviše ističe nedjelotvornost Državnog inspektorata i resornog ministarstva.

• Nedostatak kontrole prekograničnog prometa: velik dio otpada uvezen je iz inozemstva. Kontrola uvoza znatno je oslabljena 2019. i 2021. godine odlukama bivšeg ministra Tomislava Ćorića. Ukidanjem obveze najave pošiljki tri dana prije ulaska u zemlju i ukidanjem posebnog Očevidnika za neopasni otpad, prekogranični promet ostao je bez ključnog filtera. Kriminalne mreže to koriste kako bi opasni otpad lažno deklarirale i neometano ga uvozile.
• Manjkavi kriteriji za izdavanje dozvola: resorno ministarstvo izdaje dozvole tvrtkama za zbrinjavanje otpada bez izlaska na teren i uvida u stvarno stanje. To dovodi do gomilanja otpada i obrade u neadekvatnim uvjetima.
• Slučaj Vrginmost: pogon za obradu plastike godinama je ugrožavao zdravlje i kvalitetu života lokalnog stanovništva. Zatvoren je tek nakon snažnog pritiska zajednice i Zelene akcije. Ipak, i ovdje je dio otpada stigao iz inozemstva, nitko nije kazneno odgovarao, niti je lokacija sanirana. 

Crne točke diljem Hrvatske

Brojne lokacije na kojima se otpad ilegalno odlaže ili zakopava i dalje čekaju sanaciju. Najkritičnije lokacije u Zagrebu i okolici:

• Šuma Ježdovec: deseci tisuća tona zakopanog otpada.
• Jezera na Savici: prije više od 40 godina odloženo je 50 bačvi mazuta i katrana.
• Kosnica: prema procjenama, stotine tisuća tona otpada leže izravno iznad crpilišta pitke vode.
• Žitnjak: industrijski kompleks u kojem je tvrtka E-Kolektor nakon stečaja ostavila više od 10 000 tona otpada.

Drugi izraženi primjeri u Hrvatskoj:

• Jama Sovjak (kod Rijeke): više od 40 000 tona opasnog industrijskog otpada.
• Gospić: više od 37 000 tona.
• Poznanovec: više od 13 000 tona.
• Benkovac: više od 11 000 tona.
• Vrbovec Samoborski: oko 8 000 tona.
• Varaždin: oko 5 000 tona.
• Pazin: oko 4 000 tona.
• Lovinac: više od 3 000 tona.
• Senj: oko 2 600 tona.

Sanacija i kažnjavanje zagađivača dolaze tek na samom kraju ovog štetnog lanca, nakon što je otpad već proizveden, uvezen i ostavljen u okolišu. Hrvatska je zbog visoke stope korupcije i slabih kontrola postala savršeno utočište za ilegalni otpad iz cijele Europe. Zelena akcija zato inzistira na hitnoj sanaciji svih odlagališta, strožim kaznama i odšteti za ugrožene građane, ali prije svega na korjenitoj promjeni sustava. Zahtijevamo stroge kontrole izdavanja dozvola te stalan nadzor prijevoza i zbrinjavanja otpada kako do novih šteta po zdravlje i okoliš uopće ne bi dolazilo.