Što je CBD?

Konvencija o biološkoj raznolikosti

Konvencija o biološkoj raznolikosti je otvorena za potpisivanje na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru u lipnju 1992. godine. Stupila je na snagu 29. prosinca 1993. godine i trenutno stranke Konvencije čini 188 država. Hrvatska je ratificirala Konvenciju o biološkoj raznolikosti 1996. godine.

Načelni ciljevi Konvencije o biološkoj raznolikosti su :

• očuvanje biološke raznolikost
• održiva upotreba sastavnica biološke raznolikosti
• poštena i ravnopravna raspodjela dobara dobivenih iskorištavanjem genetičkih resursa, uključujući odgovarajući pristup genetičkim resursima i prikladan prijenos relevantnih tehnologija kao i prikladno financiranje.

Konvencija prepoznaje da je ključ za očuvanje biološke raznolikosti održiva upotreba njezinih sastavnica. Konvencija svoje vodeće ciljeve konzervacije, održivosti i ravnopravne raspodjele dobara prevodi u obvezujuće obveze prema ključnim odredbama sadržanima u člancima od 6. do 20. Ovi članci sadrže između ostaloga ključne odredbe o: mjerama za očuvanje biološke raznolikosti, kako in situ tako i ex situ; poticajima za očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti; istraživanju i obučavanju; osviješćivanju javnosti i edukaciji; procjeni utjecaja projekata na biološku raznolikost; reguliranju pristupa genetičkim resursima; pristupu prijenosu i tehnologiji; dobivanju financijskih sredstava.

Institucionalne uredbe

Kao dodatak ključnim odredbama, Konvencija uspostavlja institucionalne uredbe koje predstavljaju mehanizam daljnjeg razvoja, monitoringa i provođenja Konvencije putem sastanaka, radnih programa, pregleda i pregovora. Konvencijom su ustanovljene tri institucije: Konferencija stranaka (COP), Pomoćno tijelo za znanstvene, tehničke i tehnološke savjete (The Subsidiary Body on Technical and Technological Advice, SBSTTA) i tajništvo. Kovencija omogućuje COP-u uspostavljanje dodatnih pomoćnih tijela kako joj se čini potrebno u svrhu provođenja Konvencije (npr. Radna grupa za pristup i raspodjelu dobara, Radna grupa na temu Članka 8 (j) i pripadajućih odredbi, Radna grupa za zaštićena područja).

Konferencija stranaka (The Conference of the Parties, COP)

Upravljačko tijelo Konvencije čija glavna funkcija je nadgledanje provođenja Konvencije i težnja njezinu napredovanju. Druge značajne funkcije COP-a uključuju prihvaćanje proračuna, razmatranje nacionalnih izveštaja, prihvaćanje protokola i dodataka te razvoj smjernica mehanizma financiranja.
Dosada je održano sedam redovitih sastanaka COP-a, zadnji je bio u veljači 2004. godine u Kuala Lumpuru, Malaziji. Prvi izvanredni sastanak COP-a (ExCOP) održan je u Cartageni, Kolumbija, u veljači 1999. godine, kako bi se raspravio i prihvatio prvi protokol Konvencije. Izvanredni sastanak bio je privremeno prekinut i potom nastavljen u siječnju 2000. godine u Montrealu gdje je završio sa radom i usvojio Protokol o biološkoj sigurnosti (Kartagenski protokol).

Pomoćno tijelo za tehničke i tehnološke savjete (The Subsidiary Body on Technical and Technological Advice, SBSTTA)

Otvoreno međudržavno znanstveno savjetodavno tijelo koje daje COP-u savjete i preporuke vezano uz znanstvene, tehničke i tehnološke aspekte provođenja Konvencije. Pojedine uloge SBSTTA uključuju: davanje znanstvenih i tehničkih procjena stanja biološke raznolikosti; priprema procjena znanstvenih i tehničkih mjera koje treba poduzeti za provođenje Konvencije; prepoznavanje inventivnih, učinkovitih i reprezenativnih tehnologija i znanja, itd. Tijelo podnosi svoje savjete COP-u u obliku preporuka SBSTTA. COP prije usvajanja odluka uzima u obzir savjet SBSTTA oko relevantnih pitanja. COP može usvojiti pojedine SBSTTA preporuke u cjelini ili djelomično.

Tajništvo

Osnovne funkcije Tajništva su priprema i podrška sastancima COP-a i drugih pomoćnih tijela Konvencije te koordinacija sa značajnim međunarodnim tijelima. Tajništvo je smješteno pri UNEP-u u Montrealu, Kanadi.

Financijski mehanizmi

Globalni fond zaštite okoliša (The Global Environment Facility, GEF)

Osigurava financijska sredstva za zemlje u razvoju u svrhu ostvarenja ciljeva Konvencije. Financijski mehanizmi su pod nadzorom i vodstvom COP-a, kome su i odgovorni.

“Mehanizam distribucije podataka“ (“Clearing-house Mechanism”)

Konvencija je osnovala mehanizam distribucije podataka (“Clearing-House”) kako bi svim vladama osigurala pristup informacijama i tehnologijama potrebima za njihov rad na biološkoj raznolikosti. Distribuciju podataka koordinira Izvršni tajnik, a nadgleda i usmjerava Neformalni savjetodavni odbor (IAC) postavljen od stranaka Konvencije.

Misija distribucije podataka:

• promicanje i olakšavanje tehničke i znanstvene suradnje unutar i između zemalja,
• razvijanje globalnog mehanizma izmjene i objedinjavanja informacija o biološkoj raznolikosti,
• razvijanje neophodne mreže ljudi i tehnologije.

Tematski programi

COP je započeo sa radom na sedam tematskih radnih programa, poimenice:

• Morska i obalna biološka raznolikost
• Biološka raznolikost poljoprivrednih površina
• Biološka raznolikost šuma
• Biološka raznolikost kopnenih voda
• Biološka raznolikost suhih i djelomično suhih područja
• Planinska biološka raznolikost

Svaki tematski program postavlja viziju i osnovne principe za budući rad, postavlja ključne probleme za razmatranje, identificira potencijalne rezultate te predlaže vremenske rokove i sredstva za postizanje rezultata. Periodična revizija provođenja radnog programa prisutna je kroz COP i SBSTTA. Zamišljeno je da provođenje radnih programa uključuje doprinose zemalja članica, tajništva, značajnih međudržavnih organizacija i drugih organizacija.

Povezujuće teme

Osim tematskih programa, postoji još niz drugih pojedinosti kojima se bavi COP, a vezane su uz isprepletene povezujuće teme značajne za sva tematska područja koji u osnovi odgovaraju predmetim navedenima u samostalnim propisima u Člancima 6-20. Na primjer, započeo je rad na aktivnostima vezanima uz pristup genetičkim resursima; tradicionalnom znanju, izumima i praksama (Članak 8(j)); pravu na intelektualno vlasništvo; indikatorima; taksonomiji; edukaciji i osviješćivanju javnosti; poticajima te stranim vrstama.

Višegodišnji program rada Konferencije zemalja članica do 2010. godine

Na svome sedmome sastanku COP je usvojio programe rada za sve sastanke od osmog do desetog, pogotovo za tematske i pregeledne sastanke, kao i strateške teme za dublje razmatranje. Uz to, COP će pratiti i napretak u provođenju Strateškog plana te napredak prema cilju 2010 i značajnim Milenijskim razvojnim ciljevima (globalni ciljevi i uz to vezane mjere poput monitoringa i indikatora te trendova biološke raznolikosti), kao i poboljšavati mehanizme podrške implementaciji (npr. financijski mehanizmi, mehanizam distribucije podataka (clearing-house mechanism), transfer tehnologije, jačanje kapaciteta) na svakome od sastanaka

Pristup iz pozicije ekosustava

Na svome četvrtom sastanku COP je usvojio Pristup iz pozicije ekosustava kao okvir za analizu i provođenje ciljeva Konvencije. Po učinku, Pristup iz pozicije ekosustava je osnovni obrazac za aktivnosti Konvencije. COP je podržao opis Pristupa iz pozicije ekosustava kao i određene operativne smjernice i preporučio primjenu brojnih načela Pristupa iz pozicije ekosustava.

Dodatak - Pristup iz pozicije ekosustava (Ecosystem approach)

Načelo 1.: Upravljanje kopnom, vodom i živim resursima je stvar društvenog izbora.
Načelo 2. Uprava bi trebala biti decentralizirana do najniže odgovarajuće razine.
Načelo 3: Oni koji upravljaju ekosustavom trebaju razmotriti stvarne ili potencijalne učinke svojih aktivnosti na susjedne i druge ekosustave.
Načelo 4: Kada prepoznajemo potencijalne dobiti od upravljanja ekosustavom, također se javlja potreba za razumijevanjem i upravljanjem ekosustavom u ekonomskom kontekstu. Svaki takav program upravljanja ekosustavom trebao bi:

(a) Smanjiti one tržišne poremećaje koji imaju štetan utjecaj na biološku raznolikost;
(b) Davati poticaje za promicanje očuvanja i održive upotrebe biološke raznolikosti;
(c) Zadržati troškove i koristi unutar danog ekosustava u onoj mjeri u kojoj je to ostvarivo.

Načelo 5: Očuvanje strukture i funkcioniranja ekosustava kako bi se održale usluge ekosustava, trebao bi biti prioritetni cilj Pristupa ekosustava
Načelo 6: Ekosustavima se mora upravljati unutar limita njihovog funkcioniranja.
Načelo 7. Pristup iz pozicije ekosustava mora se poduzeti u odgovarajućim prostornim i vremenskim razmjerima.
Načelo 8: Prepoznajući promjenjive vremenske razmjere i učinke kašnjenja (lag-effects) koji karakteriziraju procese u ekosustavu, ciljevi upravljanja ekosustavom trebaju biti dugoročni.
Načelo 9: Uprava treba prepoznati da je promjena neizbježna.
Načelo 10: Pristup iz pozicije ekosustava treba težiti integraciji i prikladnoj ravnoteži između očuvanja i upotrebe biološke raznolikosti.
Načelo 11: Pristup iz pozicije ekosustava treba uzeti u obzir sve oblike relevantnih informacija, uključujući znanstveno te starosjedilačko i lokalno znanje, pronalaske i prakse.
Načelo 12: Prema pristupu iz pozicije ekosustava potrebno je uključiti sve relevantne sektore društva i znanstvene discipline

Principi iznose strategiju cjelovitog ili holističkog upravljanja resursima preko modernih znantveno prilagodljivih praksi upravljanja. U svojoj osnovi oni zahtijevaju da proces donošenja odluka bude transparentan i da uzima u obzir sve značajne čimbenike. Gledano u cjelini principi su jednaki principima vezanima uz strateške metode procjene utjecaja na okoliš.

Strateški plan Konvencije o biološkoj raznolikosti

COP 6 je usvojio Strateški plan Konvencije o biološkoj raznolikosti kako bi osigurao strateške i operativne smjernice za provođenje programa rada COP-a i SBSTTA-a.

U izjavi misije, Strateški plan obvezuje države koje su stranke Konvencije na učinkovitije i povezanije provođenje triju ciljeva Konvencije te da se do 2010. godine dosegne značajno smanjenje u sadašnjoj brzini gubitka biološke raznolikosti na globalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini kao doprinos ublažavanju siromaštva i dobrobiti svog života na Zemlji.

Plan sadrži četiri strateška cilja Konvencije:

• (1) Konvencija ispunjava svoju vodeću ulogu u međunarodnim pitanjima biološke raznolikosti;
• (2) Zemlje članice su poboljšale svoje financijske, ljudske, znanstvene, tehničke i tehnološke kapacitete za provođenje Konvencije;
• (3) Nacionalne strategije i akcijski planovi zaštite biološke raznolikosti kao i integracija brige o biološkoj raznolikosti u značajne sektore služe kao učinkovit okvir za provođenje Konvencije; i
• (4) Postignuto je bolje razumijevanje značenja biološke raznolikosti i Konvencije, što je dovelo do šire uključenosti cijelog društva u njezino provođenje.

Strateški plan će se provesti kroz programe rada Konvencije, provođenje nacionalnih strategija i akcijskih planova zaštite biološke raznolikosti i druge nacionalne, regionalne i međunarodne inicijative.

Protokol biološkoj sigurnosti (Kartagenski protokol)

U siječnju 2000. godine COP je usvojio Protokol o biološkoj sigurnosti (Kartagenski protokol) koji je u skladu sa Člankom 28. Konvencije stupio na snagu u rujnu 2003. godine. Protokol nastoji zaštititi biološku raznolikost od potencijalnih rizika koje predstavljaju živi modificirani organizmi kao rezultat moderne biotehnologije. Protokol uspostavlja proceduru sporazumnog informiranja unaprijed (advance informed agreement procedure, AIA) kako bi se osiguralo da zemlje imaju sve potrebne informacije za donošenje osviještenih odluka prije suglasnosti o uvozu takvih organizama na svoj teritorij. Protokol upućuje na pristup predstrožnosti i potvrđuje jezik predstrožnosti u 15. Načelu Deklaracije iz Rio de Janeira o okolišu i razvoju. Protokol također ustanovljuje distribuciju podataka o biološkoj sigurnosti (Biosafety Clearing-House) kako bi se olakšala razmjena informacija o živim modificiranim organizmima i pomoglo zemljama u provođenju Protokola.